Wednesday, September 22, 2010

Чеда Антић - Националисти

Националисти

среда, 22 септембар 2010 20:23 Чеда Антић - Политика

Description: Ел. поштаDescription: ШтампаDescription: ПДФ

 

Савка Дабчевић-Кучар, предводитељка ,,маспока" и кажу најпопуларнија Хрватица у историји, држала је пре тридесетак година предавање у Великој Британији. Кад је дошло време за учешће слушалаца неколико питања поставио је један мој познаник, стари политички емигрант, син краљевог министра, носилац Ордена Британске империје. Дебата о будућности југословенске државе била је жустра, па је настављена и када су слушаоци почели да се разилазе. Пошто се упознала са мојим познаником предавачица је питала зашто Срби толико инсистирају на очувању Југославије. Одговорено јој је да Срби живе и у Хрватској. На примедбу да нације имају право на своје државе узвратио је питањем: „А Јасеновац?" Мислио је наравно на хрватски концентрациони логор у ком је за време рата убијен велики број Срба. На то је један од присутних Хрвата показао руком на своје теме и рекао: „Овде сте нам се попели са Јасеновцем!"

Ова анегдота речито показује вирове и муке хрватског и српског национализма. Шта су саговорници у ствари рекли? Хрватски национални покрет ишао је протеклих две стотине година од општег ка појединачном. Од Илира, преко Југославена до Хрвата, успели су упорношћу и јединством, али и захваљујући моћним савезницима и историјској судбини да остваре скоро све своје државне и националне циљеве. О хрватском јединству говори и чињеница да је учесник овог догађаја који се изјаснио о Јасеновцу за време рата био партизан и ратни непријатељ усташког режима. Без обзира на унутрашње сукобе и разлике у Хрватској никада није постојао нити најмањи део елите који би оспорио хрватску државност. То је ишло дотле да је „отац домовине" мењао своју службену биографију, а најважнији и најугледнији генерал био спреман да макар јавно заборави брутално убиство рођеног брата.

Српски национализам се, за то време, током протеклих деведесет година изгубио на социјалној маргини и великодржавној мегаломанији. Пошто је читава елита бранила југословенску државу, национални покрет је препуштен православној цркви, што је донело нове циљеве и додатни конзервативизам. Никада потпуно интегрисана српска нација се губила у разним, пре свега социјалним, незадовољствима обичног народа и испрва хегемонских а потом гордих – метрополских погледа на свет српске политичке, економске и културне елите. После катастрофалног грађанског рата (1941–1945) изведеног у време ропства или изгнанства више стотина хиљада најпродуктивнијих грађана. Вишедеценијско раздобље неуспешног реалног социјализма додатно је разјединило српски народ, али је уз помоћ кредита привремено омогућило да уместо традиционалних 25 одсто достигне чак 40 одсто просечног стандарда становника Немачке. Уследило је доба суочавања у коме је српска нација доживела најдубљу поделу у својој новијој историји. Наш народ није више подељен политички (династије) или идеолошки (комунизам – демократија), подела је данас суштинска, идентитетска, и иако није територијална, питање ја да ли данас можемо говорити о једној нацији. Део елите, мањи проценат грађана (припадника српског народа и већег дела националних мањина) верује да Срби носе некакву древну кривицу, одговорност за распад Југославије и нестабилност на Балкану. Због тога их треба казнити, ставити под протекторат и лишити права на слободу и демократију. Мада би они вероватно то желели, против ових малобројних али утицајних људи не стоји један фронт војске, цркве, богаташа и велике народне већине. Насупрот њима налази се разнородан свет, различитих тежњи, чија је сучељена различитост више од свега допринела невољама које смо доживели. Међу савременим српским националистима преовладавају национал-бољшевици, људи који ламентирају над социјалистичком Југославијом каква је постојала до шездесетих година прошлог века. Они грде Броза због Ранковића. Следе разни „староверци", оспораваоци свега – од демократије до Вукове реформе, па чак, у екстремним случајевима, хришћанске цивилизације. Иза већине њих, међутим, не стоје традиција и конзервативизам већ неспремност на живот у условима модерне државе и тржишне економије. У случају малих нација, каква је наша, реч је о неприхватању стварности.

Вратимо се анегдоти са почетка. Дакле, један образовани српски националиста сматрао је да очување Југославије, у којој упркос свему заједно живе „баш сви Срби", нема исувише високу цену. Јасеновац, највећа ратна трагедија, горак спомен неуспеха југословенског јединства, требало је да буде политички гарант. Свакоме ко у Хрватској није био спреман на заједничку државу, или можда на политичке уступке, требало је увек споменути само ово језиво стратиште. Какав залог будућности...

http://in4s.net/index.php/politika/drugi-pisu/1136-nacionalisti

Wednesday, September 15, 2010

Дуго прећуткивала истина о Јасеновцу (видео)

Дуго прећуткивала истина о Јасеновцу (видео)

среда, 15 септембар 2010 10:22 Вечерње Новости

 

Поводом празника Сабора јасеновачких новомученика 13. септембра, у никшићком Црквенонародном дому св. Василије Острошки одржано је предавање о холокаусту.

Говорили су Александар Вујовић, теолог и уредник у радију Светигора, Весна Кривчевић, професор и полазник међународне школе за проучавање холокауста у Јерусалиму, као и Исидора Радуловић, полазник исте школе. Публика је имала прилику да види документарни архивски филм о Јасеновцу.

Сва страдања, од витлејемске деце па кроз историју, била су за истину, правду и име Божије. У 20. веку десила су се многа страдања, а једно од најтежих управо у Јасеновцу. Крв мученика било је семе које је посејано на српској земљи из које су изникли многи дивни угодници Божији, казао је у краткој беседи јереј Слободан Јокић, старешина никшићке Саборне цркве.

Да јасеновачке жртве нису безличне и мртве за православну цркву и заједницу божију, подсетио је теолог Александар Вујовић.

Зато можемо рећи да је Јасеновац за нас град живих, а не мртвих, јер невине жртве живе у душама и нашим молитвама. Око 700.000 људи је убијено, а бивша држава уместо да се вратила правом сведочењу, покушала је да затре истину о овом логору. Истина о страдању Срба дуго је прећуткивана, казао је Вујовић.

Хрватска популарна музика...
(У Чапљини клаоница била,
Пуно Срба Неретва однила,
Ој, Неретво теци низа страну,
носи Србе плавоме Јадрану...)

http://www.youtube.com/watch?v=3nwh9EWvZLQ

 

http://in4s.net/index.php/magazin/hronika/972-2010-09-15-10-28-35

Monday, September 13, 2010

Jasenovačke žrtve u crkvenom kalendaru

 

Jasenovačke žrtve u crkvenom kalendaru

Kada se kaže novomučenici jasenovački tu su, na neki način, i jadovinski
i glinski i korićki i prebilovački novomučenici, kaže otac Jovan Ćulibrk

Ikona iz manastira Jasenovac Foto SPC

Prvi put ove godine, celokupna Srpska pravoslavna crkva proslaviće Sabor
jasenovačkih novomučenika, koji se, prema odluci sa poslednjeg zasedanja
Svetog arhijerejskog Sabora SPC, obeležava danas.

Najviše crkveno telo priklonilo se već postojećoj tradiciji koja je
živela u Eparhiji australijsko-novozelandskoj, a to je da se 13.
septembra ili u danima oko ovog datuma, obeležavaju novomučenici
jasenovački, objašnjava protosinđel Jovan Ćulibrk, koordinator Odbora za
Jasenovac Svetog arhijerejskog Sabora SPC.

– Odbor je odavno nastojao da se utvrdi konkretan datum praznovanja
novomučenika jasenovačkih, a višestruki su povodi da to bude baš 13.
septembar. Naime, u samom Jasenovcu se kao dan novomučenika jasenovačkih
obeležavao dan osvećenja obnovljenog hrama Svetog Jovana 1984. godine,
što je padalo u prvu nedelju po Uspenju Bogorodičinom, što je obično
početkom septembra. Od polovine avgusta je logor počeo da radi, tako da
možemo reći da se na taj način obeležava i sam početak stradanja koje
traje sve do 22. aprila 1945. godine – kaže otac Jovan.

Jasenovac je postao simbolička reč za stradanje u Drugom svetskom ratu,
ističe naš sagovornik, i teško ga je izdvojiti od ostalih mesta
stradanja iz ovog perioda.

– Kada se kaže novomučenici jasenovački, tu su, na neki način, i
jadovinski i glinski i korićki i prebilovački novomučenici, jer ako
bismo obeležavali stradanje na svakom od tih mesta, bojim se da nam
crkveni kalendar ne bi sadržavao ništa drugo osim stradanja u Drugom
svetskom ratu – napominje otac Jovan.

Inače, Odbor za Jasenovac okuplja institucije i pojedince koji istražuju
istorijat ovog mesta velikog stradanja srpskog naroda, ima vrlo
razvijenu saradnju i sa relevantnim međunarodnim institucijama, a veliku
pažnju posvećuje i obrazovanju o holokaustu – u Memorijalnom centru „Jad
Vašem" SPC je iškolovala više od dvadeset svojih ljudi.

– Jasenovac je, nažalost, žrtva mnogogovorljivosti, politizacije, lošeg
novinarstva, a glavna žrtva toga svega je nauka i istina o Jasenovcu. Mi
smo danas došli do broja od oko 90.000 stradalih, na čemu radi Muzej
žrtava genocida, jedna i jedina naučna institucija koja se bavi tim
poslom kod nas. Odbor je, takođe, preuzeo ulogu sagovornika sa
Rimokatoličkom crkvom kada je u pitanju Jasenovac. Pre dve godine smo
bili pozvani od Evropske konferencije komisija „Justicija et paks" da
govorimo rimokatolicima o Jasenovcu, u „Jad Vašemu" smo učestvovali u
zajedničkom skupu između Jevreja i katolika. Mnogo više volje za taj
dijalog ima u rimokatoličkim crkvama koje nisu na prostoru bivše
Jugoslavije, odnosno onima koje ne dolaze iz Hrvatske i BiH, jer na
prostoru Balkana postoje brojna druga opterećenja u vezi sa tim. Prošle
godine poglavar Rimokatoličke crkve kod Hrvata posetio je Jasenovac, ali
po njegovoj besedi na misi u lokalnoj crkvi je bilo očevidno da je on
došao sputan i osećao se obavezan da kaže „da nije u Jasenovac došao da
bi se nekome izvinjavao" – ističe otac Jovan.

Za ovaj praznik vezana su bila i nagađanja da je unet u crkvene
kalendare, pa izbrisan iz njih. Protojerej mr Velibor Džomić, član
pravnog saveta Mitropolije crnogorsko-primorske, međutim, napominje da
su to „bezočne optužbe".

– Koliko je meni poznato, Spomen jasenovačkih novomučenika se u
kalendarima pojavio osamdesetih godina 20. veka i to za vreme trajanja
nesrećne crkvene podele u dijaspori. U kalendarima koje je štampala
tadašnja Slobodna mitropolija iz Nove Gračanice kod Čikaga objavljivan
je i praznik Jasenovačkih mučenika. Kasnije, nakon zaceljenja te velike
crkvene rane zaslugom patrijarha Pavla, mitropolita Irineja i drugih
arhijereja, Sveti arhijerejski sabor SPC je doneo odluku da se u
kalendarima koje štampaju naše eparhije u dijaspori može uneti i
praznovati i njihov spomen. Od ove godine praznik Svetih jasenovačkih
novomučenika obavezujući je za čitavu Srpsku crkvu. Dakle, nisu ni mogli
da budu izbrisani kad saborskom odlukom, a to je jedini način, nisu bili
ni uneti u kalendar – kaže otac Velibor.

On ističe i da su do sada u crkveni kalendar uneta imena nekoliko
sveštenomučenika koji su kao srpski episkopi i sveštenici postradali od
ustaša i komunista, među njima i mitropolita Petra dabro-bosanskog,
Dositeja zagrebačkog i Joanikija crnogorsko-primorskog, episkopa Save
gornjokarlovačkog i Varnave hvostanskog.

– Ustaše su na pravdi Boga u NDH ubili 219 srpskih sveštenika, a
partizanska vojska 482 sveštenika i monaha. Nacisti su ubili više od 80
sveštenika, a pedesetak balisti, Italijani i Mađari. Imena
sveštenomučenika i novomučenika, kao i njihova žitija prikupljaju se,
ispituju, beleže i pripremaju za crkvene komisije. Ima i velikih primera
stradanja vernika u 20. veku zaključno sa malom Milicom Rakić. Siguran
sam da će i oni dobiti svoje mesto i u zemaljskom kalendaru Crkve, jer
su ga odavno pred Bogom zaslužili – ističe otac Velibor.

Poslednji period nacionalne istorije obeležilo je stradanje srpskog
naroda na Kosmetu, ali još je rano govoriti o kanonizaciji onih koji su
tada postradali kao nevine žrtve. Protosinđel Sava Janjić, zamenik
igumana manastira Visoki Dečani, objašnjava da crkva neguje molitveno
sećanje na žrtve sukoba na Kosmetu, služenjem parastosa ili pominjanjem
njihovih imena na liturgijama. Dvojica monaha, otac Hariton iz manastira
Sveti arhangeli kod Prizrena i otac Stefan iz manastira Budisavci, u
narodu već imaju razvijen kult, iako nisu uneti u diptihe svetih SPC.

– Obojica su kidnapovani od strane OVK i stradali su ne samo kao nevine
žrtve, već i kao žrtve ubijene zbog svoje vere. Obezglavljeno telo oca
Haritona pronađeno je i Eparhija raško-prizrenska objavila je knjigu o
njegovom životu, što bi mogao da bude put ka prikupljanju materijala za
njegovo žitije. Zemni ostaci oca Stefana, nažalost, do sada nisu
pronađeni – kaže otac Sava.

*Jelena Čalija*

objavljeno: 13/09/2010

http://www.politika.rs/rubrike/Drustvo/Jasenovacke-zrtve-u-crkvenom-kalendaru.lt.html

__._,_.___

Sunday, August 15, 2010

Valdhajm direktno umiješan u zločine u Jasenovcu

Valdhajm direktno umiješan u zločine u Jasenovcu

Datum: 15.08.2010 15:42
Autor: Srna

BEOGRAD - Dugogodišnji generalni sekretar UN i nekadašnji predsjednik Austrije Kurt Valdhajm bio je neposredno umiješan u zločine nad stanovništvom Kozare i u koncentracionom logoru Jasenovac, tvrdi novinar i publicista Danko Vasović.

Vasović je za beogradski dnevnik "Pres" izjavio da je uspio da dođe do nekih dosad neviđenih ustaških filmova iz Drugog svjetskog rata, koji jasno potvrđuju Valdhajmovu neposrednu umiješanost u zločine u Jasenovcu.

Vasović je svojevremeno, kao novinar "Večernjih novosti", 1987. godine objelodanio senzacionalnu informaciju da je bivši austrijski predsjednik Valdhajm u stvari nacistički ratni zločinac.

On je i autor dokumentarnog filma "Kurt Valdhajm - skriveno zlo", koji je jedan od najozbiljnijih kandidata za glavnu nagradu Njujorškog fimskog festivala, a na jesen će biti prikazan kao mini serija na Radio-televiziji Srbije.

Vasović tvrdi da film iznova otvara pitanja ratnih zločina na prostoru Jugoslavije tokom Drugog svjetskog rata, umiješanost Valdhajma u njih i zataškavanja tih zločina od komunističke vlasti sa Titom na čelu.

"Kako je istorijski fakat da ga je Tito odlikovao Visokim ordenom Jugoslavije 1973. godine, tako je i nepobitna činjenica da ga je Ante Pavelić nagradio jednim od najvećih ustaških odlikovanja 22. jula 1942. godine, sigurno ne kao najobičnijeg prevodioca i kapetana Vermahta neupućenog u dimanzije zločina koji su se dešavali, kako je tvrdio", rekao je Vasović.

On je istakao da je pomoć i podršku u radu imao od jevrejskog centra "Simon Vizental" i dodao da očekuje da će doći do revizije istine o jednoj od najvećih međunarodnih poslijeratnih zavjera ćutanja i prekrajanja istine.

Vasović je naglasio da je objavljivanjem istine o Valdhajmovoj prošlosti 1987. godine počela njegova golgota oličena u dvadesetogodišnjoj diskreditaciji, omalovažavanju, marginalizaciji i zastrašivanju, koje su provodile obavještajno-bezbjednosne službe tadašnje SFRJ, koje su uz mnoge zapadne čuvale Valdhajmovu tajnu.

http://www.nezavisne.com/dogadjaji/vijesti/66145/Valdhajm-direktno-umijesan-u-zlocine-u-Jasenovcu.html

Monday, July 26, 2010

Јосиповић и Перес одали пошту у Јасеновцу

Јосиповић и Перес одали пошту у Јасеновцу

недеља, 25 јул 2010 15:59 Вести

Description: Ел. поштаDescription: ШтампаDescription: ПДФ

Хрватски председник Иво Јосиповић и његов гост, израелски председник

Шимон Перес поклонили су се данас жртвама усташког логора смрти у Јасеновцу

"Овај логор је другачији од других јер жртве нису били само Јевреји", рекао је Перес и додао да се Јасеновац разликује од осталих логора по начину убијања - чекићима, ножевима и камењем, што сведочи о мржњи и бруталности.

Јосиповић је рекао да је Јасеновац место суочавања са прошлошћу.

"Прошлост је била тешка, прошлост је била болна, али морамо извући поуке да би наше сутра било боље и да се страхоте које су се догодиле овде и на многим другим местима више никада не понове", рекао је Јосиповић.

Он је додао да је Јасеновац место страшног злочина, место на којем су злочиначке усташке власти убиле бројне Србе, Јевреје, Роме и Хрвате, само зато што су били друкчији.

Председници су се сагласили да је важно образовати будућа покољења како се овакве трагедије више никада не би поновиле.

"Није довољно не заборавити него треба и поучавати о трагедији која трује достојанство и оних убијених и оних који су преживели", рекао је Перес.

У кратком обраћању Перес се дотакао и иранског председника Махмуда Ахмединеџада који негира холокауст да би, како је рекао, "омогућио легитимитет наставка убијања".

Перес је данас у Кадишу присуствовао молитви за мртве коју су предводили хрватски рабини Котел Да Дон и Луцијан Прелевић, након чега су два председника положила венце на споменик "Јасеновачки цвет", те разгледала Меморијални музеј.

Перес ће се састати и са хрватским премијером Јадранком Косор, чиме ће завршити вишедневну званичну посету Хрватској.


Логор Јасеновац отворен је недуго након успостављања Независне државе Хрватске, средином 1941. године, а престао је да постоји тек завршетком Другог светског рата 1945. године. У Јасеновцу, који је био најсуровији и најбруталнији систем логора смрти хрватских усташа, људи су убијани од 21. августа 1941. до 22. априла 1945. године. Јасеновчаки логор сматра се највећим концетрационим логором за истребљење људи на територији некадашње НДХ, а чинио га је комплекс од неколико подлогора дуж реке Саве, на плавној равници Лоњског поља. Ту се налази од 210 до 241 квадратних километра масовних гробница, а Доња Градина је била највеће стратиште и једино подручје јасеновачког система логора смрти које је до сада истражено. Процене засноване на извештају државне Комисије ФНРЈ за утврђивање злочина окупатора и њихових савезника као и Центра "Симон Визентал" говоре да је у логорима Јасеновца убијено 500.000 Срба, 80.000 Рома, 33.000 Јевреја, више од 20.000 деце и 120.000 антифашиста, припадника других народа и народности.

http://www.in4s.net/globus/78-globus/19942-2010-07-25-15-03-43

Sunday, July 25, 2010

Shimon Peres: Croatian WWII camp was a show of ‘sadism’

Shimon Peres: Croatian WWII camp was a show of 'sadism'

By Associated Press
Sunday, July 25, 2010 -

 

JASENOVAC, Croatia — Touring the site of Croatia's World War II concentration camp, Israeli President Shimon Peres said Sunday it was a demonstration of "sheer sadism" and that Iran's president, who has denied the Holocaust, should visit it.

Peres and Croatian President Ivo Josipovic toured Jasenovac, where a memorial honors about 85,000 of Jews, Serbs, Gypsies and anti-fascist Croats who died here in 1941-45 at the hands of Croatia's pro-Nazi regime. Thousands of people also were deported from Croatia to Nazi-run camps where they died.

Peres used the opportunity to refer to Iranian President Mahmoud Ahmadinejad's denials of the Holocaust. "I wish I would see him here," Peres said.

"And I'm asking myself why does he deny (it)?" the Israeli leader said. "To permit the legitimacy of continuity to kill."

Jasenovac, the worst of about 40 camps in Croatia at the time, didn't have a gas chamber. Inmates, including the elderly and children, were killed with guns, knives and hammers. Many were tortured or starved to death. About 30,000 Jews died in Croatia during the war, most of the Jewish community's prewar population.

Peres said Croatian pro-Nazi guards "were not as elaborate and organized as Germans and that he believed the Nazis forced Croats to be brutal. "I think they wanted them to have a demonstration of sheer sadism," he said.

On Sunday, Peres was concluding his three-day visit to Croatia — another sign of warming relations between Israel and Croatia.

Israel shunned Croatia in the 1990s and held off on recognizing its 1991 independence until 1997 because Croatia's government at the time was sympathetic to the World War II regime and its late president, Franjo Tudjman, who had downplayed the fascists' crimes.

Since 2000, Croatia's pro-Western governments have openly denounced fascism, and ex-President Stipe Mesic apologized for Croatians' crimes while visiting Israel in 2001.

Peres's predecessor, Moshe Katsav, traveled to Jasenovac in 2003, the first Israeli head of state to officially visit the country.

On Sunday, President Josipovic thanked Peres for "joining us to bow to the victims and to help us to face our past."

Peres told him he was "proud that the two of us are trying to raise the civilization of humanity, respect and human rights."

© Copyright 2010 Associated Press. All rights reserved. This material may not be published, broadcast, rewritten, or redistributed.

 

http://www.bostonherald.com/news/international/europe/view/20100725shimon_peres_croatian_wwii_camp_was_a_show_of_sadism/

Sunday, June 13, 2010

LAZAR LUKAJIĆ Krvavi branik pravoslavlja

LAZAR LUKAJIĆ Krvavi branik pravoslavlja

Intervju | Uredništvo | jun 10, 2010 at 19:15


Razgovarala Biljana Živković

Zapad i danas, nažalost, elegantno okreće glavu od stravičnih zločina, najstrašnijeg genocida nad Srbima u Drugom svetskom ratu, u vreme zloglasne NDH, istovremeno uporno insistirajući na „slučaju Srebrenica". Zaista se teško može shvatiti to decenijsko prećutkivanje u „staroj, dobroj, slobodoljubivoj" Evropi, kada su u pitanju Srbi. Jevrejski narod je složno, i bez zazora, govorio o svojim žrtvama, jer ih poštuje. I sada  Jermenski, mada je malobrojan; i ni od koga Jermeni  ne strepe. U rasvetljavanju užasnih godina za srpsko pravoslavno stanovništvo tokom Drugog svetskog rata u pomenutim (sada „suverenim"  i „demokratskim") državama veliki doprinos dali su istinski pregaoci, neumorni istoričari, pisci, istraživači… Jedan od njih je i mr  Lazar Lukajić, autor knjige „Fratri i ustaše kolju" u kojoj iznosi neoborive dokaze i svedočanstva o genocidu nad Srbima u NDH.
„Dragi Srbi, našli ste nam se na stazi, i ako nećete biti dragovoljno pokatoličeni, tako nam Vatikana, na našem 'svetom putu' i  u 'ime Hrista', bićete u jamama! Sa našim kamama! Jer, tamo vam je mesto".
I ovaj citat, kao i mnoštvo drugih koji ispunjavaju 650 stranica ove knjige, u izdanju Fonda za istraživanje zločina, svojevremeno su izazvali pravu buru, kako boraca za dokazivanje genocida u svetu i kod nas, tako i kod neistomišljenika.
Stoga, nije nikakvo čudo što se u vreme zloglasne,  bestidne, ponižavajuće skupštinske „ deklaracije o Srebrnici" prepliću, izviru, bolje reći vaskrsavaju naša najveća stratišta  – Jasenovac, Jastrebarsko, Donja Gradina, Jadovno, jame. Apsolutno nevine Srbe – decu, žene, starce – gutala je nepojmljiva mržnja! I sve više ljudi, javljaju se da svedoče
Pre razgovora sa Lazarom Lukajićem, citiraćemo užasavajući izveštaj Ustaške nadzorne službe broj 69/42, u NDH-ziji. Jedinstven je u svetu!

„RADIOGRAM
Otpremljen 11. veljače 1942. g.
Zapovjedništvu ustaške nadzorne službe
Na ruke gops. Eugena Kvaternika Zagreb
U vezi sa V.T. od 9ovog izvještavam. Jedna satnija ustaške bojne pod zapovjedništvom natporučnika Josipa Mišlova u pratnji župnika fra. Vjekoslava Filipovića dana 7 veljače u 4 sata ujutro zaposjela rudnik Rakovac i poubijala krampom 37 radnika grkoistočnjaka. Nastavila sa ubijanjem krampom i sjekirom muškaraca, žena i djece u selima Motike gdje je ubijeno oko 750 Drakulić i Šargovac gdje je ubijeno oko 1.500 osoba. Ubijanje je završeno istog dana oko 14 sati. Od tada pa sve do danas ustaše prevoze hranu, stoku i pokućstvo, iz kuća pobijenih u svoja skladišta. Opširan izvještaj slijedi.
Veliki župan pukovnik Aleman"

Rezultat vašeg sedamnaestogodišnjeg istraživanja šokantan je. Ono dokazuje da su katolički fratri u NDH bili  monstruozniji, bezočniji, krvoločniji od najokorelijih ustaša. I da Vatikan stoji iza klanja, pogroma, uništavanja Srba, pravoslavaca u NDH, i to ne samo u Drugom svetskom ratu!
Fratri su pod uticajem Vatikana, kod primitivnog hrvatskog stanovništva, naročito u Hercegovini, razvijali patološku mržnju prema Srbima i blagosiljali ustaše koljače. Koljači u hrvatskom narodu nisu bili Bogom programirani manijaci, već su to od njih, uglavnom, pravili fratri, navodeći ih na klanja i pokazujući im  ličnim primerom, kako se to radi. Istraživač Gojo Riste Dakina u svojoj knjizi „Budi katolik, ili umri", navodi imena 977 katoličkih sveštenika, sa njihovim osnovnim podacima, kako su sarađivali sa ustašama, kako su im davali konkretnu podršku. Takođe je precizno naveo i da su učestvovali u brojnim ustaškim formacijama u proganjanju, ubijanju srpske nejači. Zverskog klanja srpskog stanovništva. Frapantno je – njih 27 fratara bili su profesori, a čak 108 doktori nauka – objašnjava Lukajić.

Još jedan istraživač, dr Milan Bulajić, ozbiljno se otisnuo u traganje za strašnom istinom.
Dr Bulajić je, naime, pronašao imena i prezimena čak 1.171 katoličkog sveštenika. A zloglasni Ante Pavelić je odlikovao te „njegove heroje" za „visoke" zasluge u NDH! I to uglavnom za genocid nad Srbima, Jevrejima i ciganima, ali i za prisilno pokrštavanje pravoslavnih. Pokolje Srba organizovalo je preko 130 katoličkih sveštenika, a njih 27 lično su se „dokazali" u klanju! Ipak, nema sumnje da su inspiratori i organizatori užasnog genocida nad Srbima, ali i Jevrejima i Romima, bili Vatikan, Nemačka i Nezavisna država Hrvatska.

Mnogi poznavaoci naše tragične istorije tvrde da je Vatikan opasan neprijatelj Srba pravoslavaca i da je to dokazao u toku Drugog svetskog rata.
Vatikan je, razume se, oduvek bio zainteresovan za Balkan i za širenje rimokatoličke vere na ovom prostoru. Kao narod smo krvlju plaćali i bili i ostali branik pravoslavlja. Pokušajte samo dublje da analizirate koliko se Srba prisilno pokrstilo u toku Drugog svetskog rata. Postali Hrvati, katolici. Neko je to morao da naredi i hrvatskom rukovodstvu i Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. Nije tajna nikakva da su Srbi u Hrvatskoj i danas na ovaj ili onaj način, naterani da pređu u katoličanstvo.

Da li se neko time ozbiljnije bavio, da li ima podataka, sem sporadičnih krikova u prazno?
Vatikan više od hiljadu godina stvara u tom cilju neslogu, verska trvenja, i krvave obračune stanovništva, naroda na Balkanu. Samo najbitnije momente za našu istoriju i ulogu Vatikana ovom prilikom  ću da istaknem. Upozoravam na činjenicu, vrlo opasnu, ako ekumenizmom Pravoslavne i Katoličke crkve dođe do uzajamnog poštovanja pravoslavnih i katoličkih svetaca, onda bi Srbi trebali da poštuju i da se klanjaju pred „svetiteljima", ratnim zločincima, Alojzom Stepincem, zloglasnim Ivanom Mercom, jednom od najstrašnijih ustaških ideologa, kontraverznom papi Piju Drugom. Da li je to moguće?! Čak protestanti najoštrije zameraju rimokatolicima što svakakve ljude proglašavaju za svetitelje i tako zagađuju oblast hrišćanskog svetiteljstva, pa i samo hrišćanstvo.

Ako ekumenizmom Pravoslavne i Katoličke crkve dođe do uzajamnog poštovanja pravoslavnih i katoličkih svetaca, onda bi Srbi trebali da poštuju i da se klanjaju pred „svetiteljima", ratnim zločincima, zloglasnim Ivanom Mercom, jednim od najstrašnijih ustaških ideologa

Kažete da Hans ili Ivan Merc nije bio Hrvat, a da je bio glavni ustaški ideolog, njihov uzor, ideal. Vatikan ga je proizveo u svetitelja, i to u Banjoj Luci!
Malo Srba u svetu zna ko je Ivan-Hans Merc. Jer to tako „treba". Papa Jovan Pavle Drugi proglasio je 22. juna 2003. Merca  za prvog blaženika u Bosni i Hercegovini. Mercova  prva polovina života pod teškim velom sakrivena, niti mu se zna pravi otac! Možda je Merc najsporniji među svih 1.312 blaženika, koje je do sada beatifikovao Jovan Pavle Drugi. Evo Zašto: Hans Merc je začetnik ustaškog pokreta koji je Srbima naneo neviđeno, nečuveno zlo! Po dolasku u Zagreb uključio se u rimokatoličke organizacije, u  Hrvatski rimokatolički omladinski savez, u kome je bio predsednik, pa se 1923. ujedinio s Orlovskim pokretom, a zatim „napredovao" do zloglasne Katoličke akcije, čiji je vrhovni poglavar u vreme NDH i ustaških zločina nad Srbima bio zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Taj isti papa je Stepinca beatifikovao u Zagrebu 1998. godine. Ovakvim gestom Vatikan potvrđuje da je Ivan Merc „pionor Katoličke akcije u Hrvatskoj". Merc je za ustaše bio ideal ustaške Hrvatske. Opijeni svojim idolom Mercom, Pavelićeve ustaše su postale najmonstruoznija i najužasnija koljačka falanga u istoriji sveta! Nad svakom koljačkom kamom lebdi duh Hansa Merca. Beatifikacija ovog ustaškog idola izaziva najcrnju zebnju kod Srba. Da li papa njegovom beatifikacijom pripremna novi genocid nad Srbima? U isto vreme, spretno, podmuklo, licemerno, sistematski se priprema teren da se mučenički narod pred svetom proglasi za zločinački – naš srpski. Stravičan pritisak da to prva prizna Srbija – užasnom  deklaracijom o Srebrnici. Šta se to dešava sa savešću sveta, sa čovečanstvom? Takva nesreća je mogla da zadesi bilo koji narod. A da li bi bilo koji drugi narod na kugli zemaljskoj pristao da ga žrtvovanog-proglase za dželata. Sumnjam! Možda je osnovni razlog proglašenja Ivana Merca svetiteljem  najbolje definisao zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, kada je prilikom nedavnog obilaska BiH, izjavio da Merc čvrsto vezuje Bosnu i Hrvatsku, spaja čvrsto Banja Luku i Zagreb, samo je citat koji je izašao 17. maja 2003. u „Ekspresu". Ja  bih dodao – to je davnašnji cilj Vatikana. Da priključenjem BiH Hrvatskoj sve stave pod okrilje Katoličke crkve i Vatikana.

Ko je bio fra Satana?
Pre nego što vam odgovorim na ovo pitanje, za vaše čitaoce će biti interesantno da znaju da sam tog katoličkog fratara još kao desetogodišnji dečak video desetak puta. To vam govorim zbog toga što je kao tadašnji kapelan i mlad čovek fra Satana bio apostolskog, anđeoskog, nevinog lika. Dolazio u samostan  u Petrićevac, u blizini Banjaluke. Reč  je o najmonstruoznijem svešteniku, katoličkom fratru, i tvrdim na nikada i nigde na svetu, otkada postoje religije i narodi, veću zločinačku nakazu svet nije ugledao. Njegovo ime tada je bilo Tomislav Filipović. Još strašnije je kako je postao Vjekoslav Majstorović, i ko mu je tom prilikom „bio kum"! Pomenuti fratar je pripremao, organizovao i direktno  učestvovao u najgroznijem jednodnevnom pokolju  nedužnih Srba u njihovim domovima. Ni među najvećim dželatima nije bilo takve zveri – strasnog i nezajažljivog koljača.

Postoje li dokazi za njegove zločine?
Citiraću vam iz dokumentacije, koja je, inače u knjizi, izjavu koju je o fra Satani, Vjekoslavu Majstoroviću, pred Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina dao ustaški oficir Josip Matijević: „Kada sam došao na dužnost 1941. u Jasenovac, poznavao sam fratra, svećenika iz Jajca Filipovića, zvanog još i Majstorivić, po činu – bojnika, a tada je vršio dužnost zapovjednika logora. Kao svećenik u Jajcu poubijao je mnogo Srba…Bio je okrutan. Voleo je da kolje!Mnogo je zatočenika smaknuto u vreme njegovog upravljanja logorom. A kada je bačen na teren kao zapovjednik bojne, mnogo je sela zapalio i klao stanovništvo, osobito na Kozari. U Bosanskoj  Dubici sa satnikom Ivanom Sudarom, zvanom Jojo, pokupio je sve pravoslavne, sve potukao do zadnjeg, te ih bacio u Unu".

Fra Satana (Tomislav Filipović, pa Vjekoslav Majstorović) pripremao je, organizovao i direktno učestvovao u najgroznijem jednodnevnom pokolju nedužnih Srba u njihovim domovima. Samo za nekoliko meseci 1942. godine, po sopstvenom priznanju, u Jasenovcu je zaklao oko 30 hiljada Srba

Kažete da se u potpunosti slažu izjave brojnih svedoka, tvrdnje u doprinosu ovog katoličkog sveštenika velikom pokolju Srba u mestima Rakovac, Rudnik, Šargovac,  Drakulić. Te događaje ste detaljno na osnovu prikupljenog materijala predstavili u Vašoj knjizi.
Izveštaj koji je objavila decembra 1946. godine Zemaljska komisija za utvrđivanje ratnih zločina za Bosnu i Hercegovinu dopunila je novim podacima ovu užasnu sliku stradanja naših sunarodnika. Vrhunac monstruoznosti fra Satane predstavlja pokolj 6o mališana, Srpčadi, koji su se nesrećni, zatekli u školi u selu Drakulići. Sekli su glave deci, pred očima učiteljice, koja je od tog užasa – poludela. Prema kazivanju   prof. dr Jovana Jovanovića, koji je razgovarao sa učiteljicom, posle njenog oporavka, ponovo je dokazano da je zver od čoveka pomenuti Vjekoslav fra Satana ubijao malu srpsku decu. U učionicu, za vreme časa, iznenada je upao fratar Tomislav Filipović. Za njim je ušlo 12 ustaša. Fratar je u svojoj bolesnoj glavi umislio da je „bog", „oponašao je" Hrista i vodio često sa sobom 12 ustaša, svojih  „apostola". Onda je učiteljicu Dobrilu Martinović „zamolio" da iz klupe izvede jedno srpsko dete. Ne znajući zbog čega, ona je izvela jednu od najboljih đaka, lepuškastu, vrlo urednu malenu Radojku, ćerku Đure Glamočanina, naprednog i uglednog Srbina. Mislila je da dete treba da recituje. Kada je mala Radojka došla do katedre, fratar ju je podigao, izvadio nož i zaklao ju je pred decom i učiteljicom. Tada je smireno, jezitski okrenuo i rekao ustašama: „Ustaše, ovo ja u ime Boga, pokrštavam ove izrode i vi slijedite moj put! Ja prvi primam sav grijeh na moju dušu, a vas ću ispovijediti i riješiti svih grijeha". Svim učiteljicama je naredio da izvedu srpsku decu u dvorište. Bio je utaban sneg. Ciča zima. Deci je onda naredio da trče u krug, a na određena rastojanja postavio 12 „svojih apostola" – ustaša. Kako je užasnuto, dete, vrišteći od straha, dozivajući oca, majku, trčalo, tako su mu odsecali delove tela – uvo, ruku, nos, vadili oči ! A zatim su masakrirana deca morala da trče, sve dok ne bi potpuno onemoćala. Onda su ih zverski masakrirali! Učiteljice su ostale izbezumljene. U najtužnijem školskom dnevniku ostalo je zapisano da su 7. veljače 1942. Radojka Glamočanin i ostala srpska deca jednostavno – „umrla!" Katoličkoj deci i učiteljicama bilo je strogo zabranjeno da ikada o tome pričaju. Čim se Dobrila oporavila – ispričala je.

Ima svedoka, poput dr Nikole Nikolića, Hrvata, koji je bio u Jasenovačkom logoru i svakodnevno gledao užas koji je Fra Satana širio.
U jasenovačkom logoru bio je jedan od najmonstruoznijih zločinaca naše epohe, prosvjećen svećenik, a ne neodgojen divljak. Fra Filipović je bio upravnik logora od kraja juna do kraja oktobra 1942. Samo za tih nekoliko meseci, po njegovom priznanju,  u Jasenovcu je zaklano oko 30 hiljada Srba. Zatim je premešten za upravnika logora Stara Gradiška, od kraja oktobra do kraja marta 1943. I tamo je organizovao i sa uživanjem masovno ubijao Srbe. U Jasenovac  je ponovo vraćen 16. aprila 1945. Dakle, vlasti NDH, ustaše, postavljale su ovog monstruma kada god je trebalo da se izvrši masovni, najužasniji pomor, klanja. U Gradišci je pravio masovne pokolje. Samo za osam dana pobio je u Jablancu preko 12 hiljada srpske nejači. U Jasenovcu je učestvovao u društvu ozloglašenih zločinaca, koljača, Ljube Miloša, Drage Pudića, kada je konačno logor bio oslobođen, a Fra Satana „dostojanstveno i herojski", kao svaki ustaša, krenuo u bekstvo. Na kraju je predat partizanima.

Da li je poznato koliko je krvavi koljač pobio srpske nejači?
Interesantno, u ime ime Zamaljske komisije Fra Satanu je ispitivao Hrvat Vojdrag Berč. Advokati, lekari, sekretarica, svi su bili Hrvati, osim jednog Jevrejina… Srbi su stradali najviše i neuporedivo – a u procesu protiv Fra Satane – nijednog Srbina! Ni to nije slučajno. Evo kako komentariše to ispitivanje Berčić: „Na saslušanju smo pokušali da dođemo do nekog broja. Računali smo prema dnevnom broju likvidacija u Jasenovcu. Ja s jedne, a Filipović s druge strane stola. Sećam se, dao sam mu mastiljavu olovku, i danas me jeza prođe od tog „zbrajanja"! Ponašao se kao kad kelner noću broji pazar. Moje cifre sam ispisao oko 88 hiljada, a on oko 33 hiljade. Naravno, to je bilo samo za razdoblje od godinu dana, koliko je proveo u Jasenovcu. On je pogledao moj, pa svoj papir i rekao „Vi svoje, ja svoje"!

Kako je dobio ime Vjekoslav Majstorović.
Maks Luburić mu  je jednom prilikom rekao: Ti si „majstor vijeka" (u klanju), pa ćeš se zvati Vjekoslav Majstorović!

Kako se organizator satiranja Srba Majstorović ponašao na suđenju i kako je kažnjen?
Filipović, odnosno Majstorović priznao je zločine. Sudiji je rekao: „Pa gospodine moj, nisam to radio samo ja. UBIJAO JE SVAKO, KO JE STIGAO, I SVAKO LAŽE KO KAŽE DA NIJE UBIJAO". Na sudu se monstrum branio izjavom da je srpsku decu klao zbog toga da od njih ne bi postali zločinci kada porastu! Osuđen je u Zagrebu na smrt streljanjem juna 1945. Među katoličkim klerom bilo ih je mnogo sličnih, ali nijedan –takav. Vatikan i Katolička crkva su znali i onda sve, i danas odlično znaju za zločinca monstruoznog fratra! Majstorović se nikada nije odrekao svog fratarskog zvanja, već se ponosio svojom Katoličkom crkvom i pozivao na nju. Vatikan i Katolička crkva se nikada na pravi način nisu ogradili od tih zločina.

Posle Drugog svetskog rata o ulozi  Vatikana – u užasu koji je snašao naš narod gde god je kročila ustaška noga – pisali su brojni umni ljudi sveta sa zgrožavanjem!
Karl Hajnc Dašner, nemački književnik napisao je:„ Zaštićen i blagosloven od Pija XII sve do kraja beše jedan od najvećih zločina stoleća. Ante Pavelić je bio čovek koga je Pije XII – blagoslovio!" Evo i šta je napisao Kurt Centner, poznati nemački enciklopedista: „Ustaška organizacija i proteklim godinama bili su potpomagani od italijanske vlade i od Vatikana, jer su ustaše predstavljale naglašen rimsko-katolički pokret…" I za kraj citiraću, takođe nemačkog pisca Alfreda Milera u svom delu „Hrišćanski masakr u Hrvatskoj":
„Tek jačanjem katoličanstva postignut je vrhunac svih gnusoba… Slično nešto kao ovo u Hrvatskoj nije se pojavilo u Evropi od vremena tridesetogodišnjeg rata (1618-1648), najsvirepijeg u feudalnoj Evropi. Najstrašnije zločine vršili su Hrvati. Po doktrini Ante Starčevića o uništenju Srba, sad su oni, Srbi, 'tretirani', iako se zna da su Srbi najžilavija rasa i kulturno na najvišem stepenu na celom Balkanu! Ali zato nisu katolici!"

http://www.pecat.co.rs/2010/06/lazar-lukajic-krvavi-branik-pravoslavlja/

Saturday, June 05, 2010

Almuli: Srbi prećutkuju Jasenovac

28. 03. 2010. 12:00h | T. Zečević - Vesti

Almuli: Srbi prećutkuju Jasenovac

Komentara 6

veličina teksta:+-

Zasnovana na pričama preživelih svedoka, najnovija knjiga "Jevreji i Srbi u Jasenovcu" istaknutog novinara i publiciste Jaše Almulija ne bavi se brojkama i statistikama, već uzrocima pokolja Jevreja i Srba u Hrvatskoj od 1941. do 1945. godine. Razjašnjava ulogu pape Pija XII, Vatikana i bez okolišenja dovodi Katolički crkvu u vezu sa genocidom.

Samo što ne izgovori "Čujte, Srbi...": Jaša Almuli

Nezavisna država Hrvatska, tvrdi ovaj autor, bila je jedina zemlja u Evropi koja je sa gotovim planom 1941. godine krenula u uništenje drugih naroda i uz pomoć Katoličke crkve nasilno preobratila 240.000 Srba u katoličanstvo.

 

Najzad Almuli zamera srpskim vlastima što zanemaruju zločine u Jasenovcu i kao Jevrejin poručuje Srbima da samo nad jasenovačkom tragedijom može se izoštravati nacionalna svest Srba.


Po čemu se NDH izdvaja od ostalih saradnika nacista?
- Na osnovu iskaza svedoka nedvosmisleno sam utvrdio da je Nezavisna Država Hrvatska bila jedini satelit Nemačke koja je svoje Jevreje ubijala u sopstvenoj zemlji, sopstvenim rukama.

 

Hrvatska je bila jedina država u tadašnjoj Evropi koja je započela svoje postojanje sa unapred pripremljenim planom o likvidaciji Srba, Roma i Jevreja.

 

Bivši logoraš isteruje pravdu


Jaša Almuli rođen je u Beogradu 1918. godine u kome je završio sve škole i fakultet. Nemce 1941. godine nije dočekao u Beogradu, pobegao je u Crnu Goru gde je uhapšen i deportovan u italijanske logore.

 

Godine 1944. vraća se u Srbiju i priključuje se NOP. Posle rata postaje novinar u Tanjugu i njegov dopisnik iz Južne Amerike i SAD.


Krajem osamdesetih godina 20. veka Almuli se okreće svojim jevrejskim korenima. Zločinima nad Jevrejima posvetio je sve četiri knjige "Živi i mrtvi", "Jevrejke govore", "Stradanje i spasavanje srpskih Jevreja" i "Jevreji i Srbi u Jasenovcu".

 

Sve njegove knjige zasnovane su na pričama preživelih svedoka. Snimio je čak 170 razgovora, 100 u Srbiji i 70 u Grčkoj.


Almuli je do 1989. do 1992. godine bio predsednik Jevrejske opštine Beograd, zatim potpredsednik Saveza jevrejskih opština Jugoslavije. Ima 93. godine i trenutno živi u Londonu.

Koji su dokazi za takve tvrdnje?
- Nije nepoznata činjenica da su Nemci Jevreje ubijali u logorima izvan Nemačke. Za razliku od njih Nezavisna Država Hrvatska ubijala je Jevreje u logorima širom te države u čijem su sastavu bili Bosna i Hercegovina i Srem.

 

Dakle, ubijali su ih u Jasenovcu, Staroj Gradiški, Donjoj Gradini, Jadovnu... i sva ta mučilišta nalazila su se na teritoriji NDH.


Ko je prvi počeo da ubija Jevreje?
- Hrvati su pre Nemaca ubijali Jevreje. Nemci su počeli da masovno hapse Jevreje posle napada na SSSR 22. aprila 1941. godine, a prve Jevreje poslali su u logore u Poljskoj krajem oktobra te iste godine.

 

A Hrvati su već u aprilu i maju 1941. počeli u Jadovnu da zverski ubijaju Jevreje i Srbe.


Zaključili ste u knjizi da su i načini ubijanja bili isključivo izum hrvatskih ustaša?
- Sva ta zverstva koja su činjena u NDH istorija nije zabeležila. Hrvatske ustaše su u ubijanju nadmašile Nemce. Nemci su kao pedantni, organizovani narod bili hladne ubice. Ubijali su u gasnim komorama.

 

Nemci nisu hteli nerede u logorima, nisu čak hteli da plaše žrtve. Naprotiv, logoraši nisu znali da će biti likvidirani do poslednjeg trenutka.
 

A na koji su to način ustaše ubijale?
- Jedan moj sagovornik Jevrejin ispričao mi je jednu stravičnu priču. Celu njegovu porodicu ustaše su odmah prevezle u Jasenovac.

 

Primakli su kamion sa zarobljenicima do užarene peći. I na njegove oči u peć su žive u vatru bacili njegovu ženu, majku, sestru i na kraju dete od godinu dana. To Nemci nisu radili.


Za razliku od drugih istraživača, knjigu ste napisali na osnovu sećanja svedoka?
- Kako čovek da ostane ravnodušan pred pričom Eda Šajera koji je bio grobar u Jasenovcu. Dok je kopao jamu, stigao kamion sa novim zarobljenicima. Ustaše su ih ubijale maljevima. Edo je jednog trenutka usmerio pogled nagore i ugledao nad jamom svog rođenog brata. Sekund kasnije dvojica ustaša maljevima su mu rascopali glavu.

 

Beživotno telo se odmah stropoštalo u jamu, a Edo je samo nežno podigao svog brata i položio ga na ostala mrtva tela Jevreja. Zbog tih i takvih ubijanja Jasenovac je bio strašniji logor od Aušvica. U Jasenovcu je smrt bila je užasnija.

 

 

 

 

Direktno ste papu Pija XII i Vatikan povezali sa zločinima Hrvata od 1941. do 1945. godine?
- Papa Pije XII znao je za sve zločine u Hrvatskoj i zbog toga ga je jedan engleski istoričar nazvao hitleropapom. A Alojz Stepinac je otvoreno širio mržnju prema Srbima govoreći da je pravoslavna šizma gora od protestantizma u Evropi.

 

Dokaza da je Katolička crkva u Hrvatskoj podržavala zločine nad Jevrejima, Srbima i Romima ima mnogo. Reći ću samo da su čak trojica komandanata jasenovačkog logora bili katolički sveštenici.


Kako su oni povezani sa zločinima?
- Od trojice katoličkih sveštenika koji su bili komandanti u Jasenovcu Ivice Brkljačića, Ivice Malkonića, najkrvoločniji bio je Miroslav Filipović Majstorović. Napravio je svešteničku karijeru koljući Srbe i Jevreje oko Banjaluke, a svedočenja Mare Vejnović potvrđuju priče o učešću u zločinima Katoličke crkve.

 

Naime, Mara je kao unijatkinja odlazila na katoličke mise. Jednog dana u crkvu je ušao taj Filipović sa krvavom uniformom. Mirno je navukao popovsku odeždu i održao misu, a Mara od tada nije išla u crkvu.

 

Vatikan, mač vere


Utvrdili ste da su Srbi u NDH bili prvi na udaru
- Takav zaključak izveo sam na osnovu istorijskih činjenica, pisanih dokumenata i snimljenih izjava logoraša. Već 1941. godine oživela je teorija Katoličke crkve iz 10. veka o Hrvatskoj kao bastionu katoličanstva. Vatikan je podržavao potiskivanje takozvane pravoslavne šizme.

 

Drugo, Srbi su u Austrougarskoj bili slobodni i imali svoju zemlju, status. Na te činjenice frktali su hrvatski feudalci. I kada su ustaše rešile da očiste Hrvatsku od Srba, ta kosa počela je da kosi i Jevreje.


Šta je poruka vaše knjige?
- Srbi su sa Jevrejima najveći stradalnici u Drugom svetskom ratu. Ali, dok Jevreji čuvaju ta stratišta po svetu, Srbi su jedini narod koji nemaju muzej genocida. Srbi prećutkuju zločine nad sobom, prećutkuju čak i zločine u Jasenovcu.

Ja im kao Jevrejin poručujem: ne smete zaboraviti Jasenovac, jer on najbolje objašnjava ponašanje i reakciju Srba u poslednjem građanskom ratu. Mladi moraju da znaju za te zločine, jer Jasenovac samo može oštriti nacionalnu svest Srba. Zaboraviti Jasenovac bilo bi nedolično.

http://www.vesti-online.com/Vesti/Srbija/40480/Almuli-Srbi-precutkuju-Jasenovac

Saturday, May 22, 2010

Genocidom se ne trguje

Genocidom se ne trguje

Region | Aleksandar Vulin | maj 22, 2010 at 02:36


Piše Aleksandar Vulin

Ukoliko Srbija zaista odustane od tužbe za genocid protiv Republike Hrvatske, onda će to značiti da sedam hiljada imena ubijenih nisu vredni ni pamćenja ni kazne, i da je ona odustala od svoje istine i da prepušta drugima da određuju njeno mesto u istoriji, ali i u budućnosti

Sve države su nastale na osnovu nasilja, a sva društva koja u njima žive nastoje da nasilje ograniče, umanje ili sasvim iskorene. Da bi napravili razliku između dozvoljenog i nedozvoljenog nasilja, države pišu svoje istorije, predočavaju svoje istine i na osnovu njih objašnjavaju nastanak i pravdaju nasilje u kome su stvorene. Otuda SAD veliča ustanak protiv Engleza, Francuska pravda giljotiniranje Luja Šesnaestog, Rusija ne vidi ništa loše u ratovima i surovostima Petra Velikog, Kina ne broji milionske žrtve dugog marša već ono što je marš stvorio. SFRJ je nastala kao plod otpora fašističkoj okupaciji i želji za pravednijim društvenim odnosima, a većina država nastalih iz nje svoje postojanje pravda otporom „velikosrpskoj agresiji", antikomunizmu i borbi za tržišnu privredu.

GENOCID NIJE BILATERALNO PITANJE
Srbija svoje postojanje ne pravda ničim i svoje trajanje vidi pre kao razlog postojanja drugih nego što pokušava da objasni samu sebe, da se opredeli, izjasni prema svetu oko sebe, odredi prema interesima i svojim i tuđim. Tako pravdajući druge premijer Srbije Mirko Cvetković na sastanku predstavnika Makedonije, BiH, Albanije, Crne Gore, Hrvatske i Srbije održanom 14. maja 2010. godine u Zagrebu izjavio je da je „Srbija spremna da odustane od tužbe za genocid, podnete prema Republici Hrvatskoj" i to „ukoliko Hrvatska odustane od tužbe prema Srbiji". Kada je tužba predata u novembru 2008. godine većina parlamentarnih partija je podržala obraćanje Srbije MSP. Nada Kolundžija je rekla „Svi zločinci moraju biti kažnjeni, Hrvatska nije spreman na to i mi ćemo naći načina da odgovorimo". „Izvanredna je prilika da se hrvatska ocrni pred međunarodnom javnošću i zbog zločina koje je počinila i zbog zločina koji sada čini time što ne dozvoljava da se Srbi vrate tamo odakle su proterani", rekao je šef poslaničke grupe „Napred Srbijo" Tomislav Nikolić. Tužbu su podržali i DSS, NS, SPS i SRS, a protiv njenog podnošenja bili su samo LDP i LSDV, dok je Stjepan Mesić osporio legitimnost tužbe sa hrvatske strane.
Odustajanje od većinskog stava vidno je iznenadilo i premijera Hrvatske Jadranku Kosor, i zato je brzo odgovorila da „odluku o povlačenju tužbe može doneti samo Vlada, a ona o tome nije raspravljala"; za razliku od premijera Cvetkovića čija Vlada takođe nije raspravljala o povlačenju tužbe, ali je on svejedno ponudio i kao odgovor dobio stav premijerke da „genocid nije bilateralno pitanje". Postojanje genocida nije stvar dogovora. Ponuda premijera Srbije govori da oni koji Srbiju vode, ne veruju u zemlju o kojoj odlučuju, sumnjaju u narod kojim upravljaju, i da su čvrsto ubeđeni da je Srbija kriva za sva zla i balkanske ratove sa kraja prošlog veka. Da nisu zar bi odustajali od tužbe koju su sami podneli, za svoje vlade, imenom svog ministra inostranih poslova, saglasnošću čitave zemlje, pa i predsednika republike?
Tužba koju je vlada Mirka Cvetkovića podnela MSP, i koje se Srbija držala sve do 14. maja, sadržavala je opise zločina nad Srbima počinjenim na teritoriji Republike Hrvatske od početka građanskog rata pa sve do „Oluje" i proterivanja 300.000 Srba. U optužnici su navedeni zločini počinjeni u Gospiću, Sisku, Pakračkoj Poljani, Karlovcu, Osijeku, Paulinom Dvoru, Medačkom Džepu, Maslenici, operaciji „Bljesak". Pravni tim Srbije nabrojao je svedočenja preživelih, sabrao dokumentaciju o mrtvima, pravnički suvoparno ali zato ne manje istinito zapisao koliko je zaklanih, koliko streljanih, koliko pogaženih tenkovima, koliko raketiranih avionima u  izbegličkim kolonama. Na spisku dokaza je i lista od sedam hiljada imena ubijenih, poređanih po godištu i mestu gde su pobijeni. Na spisku je i imovina trista hiljada prognanih koja se procenjuje na više od tri milijarde evra, na spisku su i ubijeni povratnici i dokazi da hrvatska država sistematski onemogućava povratak Srba na prostore sa kojih su proterani u „Oluji". Sve je to na spisku, ali ne i podatak ko je odlučio da odustaje od tužbe za genocid prema Hrvatskoj. Mirko Cvetković to nije mogao da odluči sam, kao što nije odlučio o skoro ni jednoj važnoj stvari u dosadašnjem radu Vlade. To nije odlučila Vlada Srbije, jer bi smo to morali znati iz službenih saopštenje koja se izdaju i za mnogo manje razloge. To nije odlučio ni parlament jer bi čak i takav, prigušen i servilan morao da glasa i objasni ako ne opoziciji, a ono Srbiji zašto je promenio stav.

PREĆUTKIVANJE ZLOČINA
Jedini ko je o tome govorio neopterećen zakonima ili ustavnom predviđenom podelom vlasti jeste predsednik Srbije Boris Tadić, i to na brodiću na kome ga je primio novoizabrani predsednik Hrvatske Ivo Josipović. Kao jedan od pisaca tužbe protiv Srbije, Josipović je umeo da ceni Tadićev gest o odustajanju, ali Kosor nema isto mišljenje. Ukoliko bi Hrvatska odustala od tužbe prema Srbiji, ukoliko bi priznala da je „domovinski rat" bio ne otpor „velikosrpskoj agresiji", već građanski rat u kome je čitav jedan narod proteran i popaljen, onda bi se postavilo pitanje razloga i uzroka nastanka samostalne, etnički čiste države Hrvatske, kontinuiteta zločina NDH i legitimnosti otpora takvom ponavljanju istorije, a to bi vodilo i preispitivanju njenog međunarodnog položaja ali i razgovoru o obeštećenju žrtvama.
Sa druge strane, ukoliko Srbija odustane od tužbe protiv Hrvatske zbog genocida i tako prizna da genocida nije bilo, postavlja se pitanje kako je naša zemlja postala država sa najviše izbeglica u Evropi? Zašto su se u avgustu 1995. godine u Srbiju slile kolone prestravljenih, prežednelih, okrvavljenih i izmučenih Srba iz Hrvatske. Genocid je teška reč, i kada se izgovori iza nje mora stajati podjednako težak dokaz. Uprkos decenijskim pripremama u svim zapadnim medijima i gotovo opšte prihvaćenom stavu da je Srbija počinila genocid u BiH, MSP je morao da popusti pred strukom i pravom i da razočara svetske medije donoseći presudu po kojoj „Srbija nije počinila genocid u BiH", mlako pokušavajući da zadovolji odavno stvoreno javno mnenje rečenicom „Srbija nije učinila sve što je mogla da genocid spreči". Genocid je teška, najteža reč međunarodnog prava i ne sme se lako potezati, zapravo je zaključak presude po tužbi BiH, ali tu poruku Boris Tadić nije primio ili nije razumeo. Da jeste njegova vlada ne bi trgovala optužbom te snage.
Da li iko može da zamisli premijera Izraela koji kaže, ukoliko nam Nemačka da trgovačke povlastice, mi ćemo odustati od zahteva za ratnu štetu, prestaćemo da tražimo, sudimo i kažnjavane za ratne zločine u Drugom svetskom ratu, prestaćemo da govorimo o holokaustu. Holokausta je bilo ili nije bilo, genocida nad Srbima u Hrvatskoj je bilo ili nije bilo i to ne može biti stvar trgovine, dogovora, procene ili evropske budućnosti. Moderna Evropa postoji na osudi holokausta, i svi odnosi u njoj temelje se na principu da je istina lekovita. Pa kako onda Srbija misli da ide u Evropu, bilo da prećutkuje genocid, bilo da o njemu lažno svedoči?

 

Odlučuje o genocidu, neopterećen zakonima ili ustavnom predviđenom podelom vlasti: Boris Tadić, na brodiću na kome ga je primio predsednik Hrvatske Ivo Josipović

ZA RATOVE NEKO MORA BITI KRIV
Ako se optužbom za genocid, ako se kostima i patnjom može trgovati onda se mora pisati i drugačija istorija ratova u SFRJ, onda se mora pocepati trista hiljada izbegličkih legitimacija, i pokrenuti tužba protiv onih koji su bespravno i sa umišljajem obmanuli Srbiju da su bežali pred zlom. Jedno je kada se sklonite pred kamom i jamom, a drugo kada iz samo vama poznatih razloga lažno predstavljate kao prognanik da biste živeli na teretu poreskih obveznika Srbije. Ako genocida nije bilo, ako se odustaje od borbe za njegovo dokazivanje, onda Srbija treba da se pripremi za presude o njoj, Jadranka Kosor kaže „ svi se moramo opredeliti prema zločinačkoj politici Slobodana Miloševića koja je nanela toliko zla". Ukoliko nije bilo genocida ona je u pravu, jer za ratove i izbeglice neko mora biti kriv. Ako nije kriv Tuđman čija vojska je proterala i poubijala hiljade Srba onda je to morala biti Vojska Jugoslavije koja ih je ili branila ili zbrinjavala. Nije moguće i jedno i drugo, nije moguće da genocida ima, a da su Srbi iz Hrvatske proterani rečima i ekonomskom krizom. Ukoliko nije bilo genocida onda Mirko Cvetković mora da raspravi sa svojim koalicionim partnerima iz SPS ko će od njih da preuzme odgovornost za zlo koje će odustajanjem od tužbe biti pripisano Srbiji, jer neko za ratove i smrti, za izbegle i prognane mora biti kriv. Ili je bilo genocida nad Srbima, ili je Hrvatsku napao Milošević, dok je Tuđman mirno vodio zemlju ka demokratiji, a to bez SPS-a partije koju su činili i čine njegovi najbliži, oni koji su sa njim delili i vlast i uverenja, a možda još i više vlast nego uverenja, nije bilo moguće.
Mirko Cvetković ili ko god da mu je dopustio (ili naredio), da ponudi odustajanje od istine o stradanju naroda čiju vladu vodi, morao bi da se najpre obrati svom narodu. Da mu kaže da genocida nije bilo, da mu objasni da sve što je njegova vlada napisala u tužbi od koje sada odustaje, nije vredno ni pamćenja ni kazne. Da  sedam hiljada imena ubijenih nisu vredni ni pamćenja ni kazne. Da kaže kako mrtvi nisu ni živeli, jer da jesu zar za njihove smrti neko ne bi morao da položi račun. Genocida je ili bilo ili ga nije bilo, to nije i ne može biti stvar dogovora, međusobnog odustajanja. Kako je moguće da vladajuća većina tvrdoglavo insistira na potvrdi stava Saveta Evrope o genocidu u Srebrenici, a ne traži da i sama formira komisiju i utvrdi istinu koja se neće moći osporiti o Srebrenici i o svakom drugom stradanju, ali spremno odustaje od tužbe za genocid u Hrvatskoj koju je sama pisala i dokumentovala.

PODMUKAO BALKANSKI PUT
Genocid je preteška reč da bi se njome neko plašio, preteška da se njome trguje. Ako je izgovorena ona mora biti i dokazana. Ako genocida nije bilo, zašto smo tako ranjavi, tako siromašni, tako sabijeni na malom prostoru, ako genocida nije bilo zašto nas nema tamo gde smo pre dvadeset godina bili apsolutna većina, ako genocida nije bilo zašto smo rasejali tolike neobeležene grobove, zašto sinovi stradalih iz „Oluje" ne govore kao njihovi očevi, ne pamte sela dedova, ne znaju kako im se zovu rodna brda, reke i šume. Ako genocida nije bilo odakle nam obraza i hrabrosti da govorimo, a ako je genocida bilo, odakle nam obraza i hrabrosti da odustajemo, odakle nam obraza i hrabrosti da ćutimo. Naši vladari u svom nepoznavanju sveta i prilika u njemu često o drugima sude po sopstvenim shvatanjima i primerima.
Polazeći od svakodnevne prakse po kojoj u nas ništa što je zapisano u zakonima i tužbama ne vredi i ne važi ukoliko nije od koristi onom ko vlada, naši vladari, i naš vladar, misle da tako mora biti i među drugim ljudima, narodima i onima koji ih vode. Zato lako i bez dvoumljenja gaze i krše ono što su i sami doneli.  Istorijske knjige više od istine koju sadrže ili ne sadrže, određuju koji je to sistem vrednosti koji će odrediti i od svih drugih ljudi i naroda odlikovati pokoljenja koja dolaze. Zato ozbiljni državnici i narodi promišljaju šta će napisati, a još pažljivije kakve će tužbe pokretati i kakve će istine njima potvrditi.
Srbija nije među njima, sigurna da kao što je kod nje običaj i praksa, da ništa ne važi i da ništa nije vredno pamćenja i ponavljanja, ona odustaje od svoje istine i prepušta drugima da joj pišu udžbenike i određuju njeno mesto u istoriji, i zato naviknuta na bezakonje i silu u sebi samoj, lako i bez otpora pristaje da se odrekne sebe, da napusti i ono što zna da se napustiti ne sme, i još više od toga, da se na nesigurnom i uvek podmuklom balkanskom putu, nađe ogoljena i toliko siromašna da nema čak ni svoju istinu.

http://www.pecat.co.rs/2010/05/genocidom-se-ne-trguje/

Saturday, May 15, 2010

Џејмс Бисет - Морални захтев пред Хрватском

Морални захтев пред Хрватском

The Christian Science Monitor

Бивши канадски амбасадор у Београду Џејмс Бисет сматра да би Хрватска, пре уласка у ЕУ, морала јавно да се извини за своју улогу у Другом светском рату.

Хрватска би, пре уласка у Европску унију, осим формалних услова, морала да испуни још један морални захтев - да се у потпуности и јавно извини за своју улогу у Другом светском рату, оценио је бивши канадски амбасадор у Београду Џејмс Бисет.

 

Логор у Јасеновцу

Бисет је у ауторском тексту, за бостонски лист Кришчен сајенс монитор, констатовао да је Хрватска испунила већину формалних захтева за улазак у ЕУ и да њен пријем подржавају Немачка, као традиционални савезник, и САД, који охрабрује ширење Уније на југоисток.

"Ипак, постоји још један - морални захтев - који Хрватска, због себе, треба да испуни пре него што буде примљена", истиче Бисет.

Хрватска треба да без ограда и јавно призна своју улогу у Другом светском рату, као лојалног савезника у остварењу циљева нациста, и своје ревносно учешће у геноциду над Србима, Јеврејима и Ромима, оценио је бивши канадски амбасадор у Београду.

"Раштркана, неодређена и млитава порицања, под маском извињења, која је Хрватска користила да би поправила свој имиџ последњих година, не рачунају се. Та земља треба да се ухвати у коштац са својом геноцидном улогом на исти начин на који је то Немачка учинила са својом нацистичком прошлошћу", истакао је Бисет.

Хрватска на потезу

Подсећајући да је Скупштина Србије управо усвојила декларацију о Сребреници, Бисет наглашава да је "време да Хрватска учини исто".

"Хрватска има довољно разлога да се извињава за злочине које је починила током сукоба на Балкану деведесетих година, али може да почне са извињењем за масовне злочине из Другог светског рата", нагласио је аутор чланка.

Бисет констатује да се после Другог светског рата у бившој Југославији, под слоганом "Братство-јединство", настојала закопати прошлост.

"За разлику од Немаца, који су прихватили моралну обавезу да признају своје злочине почињене под нацистичким режимом, грађани хрватске државе у Титовој Југославији нису осећали такву обавезу. Зато жртве и преживели чланови њихових породица још чекају правду", указао је бивши канадски амбасадор.

"Хрватска мора да се очисти од своје мрачне прошлости. Све док Хрватска не научи да говори истину о својој историји, за њу не би требало да буде места у ЕУ", истакао је бивши канадски амбасадор у Београду Џејмс Бисет.

1

коментари

број коментара 28 |

http://tinyurl.com/2wf69hn

Croatia should apologize for World War II genocide before joining the EU

Croatia should apologize for World War II genocide before joining the EU

Croatian fascists murdered hundreds of thousands of victims as part of a campaign against Serbs and Jews.

 

By James Bissett / April 2, 2010

Ottawa

Croatia is nearing the finish line of a multiyear race to join the European Union. Its accession has been pushed along by traditional ally Germany, and by the United States, which has encouraged the EU's southwest expansion to include all of the Balkans and even Turkey.

Croatia has complied with most of the formal entry requirements and is expected to join in 2012.

However, there is another – moral – requirement Croatia should have to meet for its own sake before being admitted.

It should fully and publicly acknowledge its role in World War II as a loyal ally of the Nazi cause, and its ardent participation in genocide against its Serbian, Jewish, and Gypsy (Roma) populations. The scattered, vague, and half-hearted denials masking as apologies that Croatia has used to improve its image in recent years don't count. The country should come to grips with its genocidal role in the same way Germany has come to grips with its Nazi past.

Just this week, the Serbian parliament apologized for its role in the infamous Srebrenica massacre of 1995 that killed some 7,000 Bosnian Muslims. Such an apology was considered unthinkable even a few years ago, yet the pressures of joining the EU helped nudge that nation to account for this war crime.

It's time Croatia did the same. Croatia has more than its share of apologies to make for crimes it committed during the Balkans conflict of the 1990s, but it can start with the massive killings it unleashed during World War II.

Although estimates vary, between 300,000 and 700,000 victims were murdered by Croatian fascists during the war.

When Hitler's forces invaded Yugoslavia in the spring of 1941, Croatian right-wing extremists, under the leadership of Ante Pavelic and his fascist "Ustashi" movement, were given control of Croatia. Pavelic aligned the country enthusiastically to the Nazi cause and immediately launched a horrific onslaught against the Serbian minority. The official policy was popularly expressed as: Kill one-third of the Serbs, convert another third to Roman Catholicism, and expel the remaining third from Croatia.

The Roman Catholic Church insists it condemned the atrocities, but the record suggests a mix of official responses, ranging from weak condemnations to tacit support. While the killing was under way, the Croatian archbishop, Aloysius Stepanic, blessed the new regime and Pavelic was granted an audience with Pope Pius XII. A number of Franciscan monks participated in the killing. After the war ended, the Vatican helped Ustashi criminals evade capture and flee to South America.

During the war, Serbian Orthodox churches were burned and many Serbian communities wiped out. Serbs, Jews, and Gypsies were interned in concentration camps, where thousands of victims were slaughtered like animals.

The nature of the carnage was so horrific that senior ranking German officers in Croatia, including SS-Obergruppenführer Artur Phleps, sickened by the slaughter and worried that it was driving Serbians and anti-Ustashi Croats into the ranks of resistance groups, urged Berlin to demand a stop to the slaughter. These protests were in vain and the genocide continued. Senior Italian officers also were appalled at the killing and are on record as not only complaining but frequently offering protection to fleeing victims.

When the war ended and Josip Broz Tito's communists took command of Yugoslavia, they had no desire to renounce these dreadful events. Yugoslavia's slogan was "Brotherhood and Unity." Every effort was made to bury the past and, because Yugoslavia did not align itself with the Soviet Union, Western democracies had little interest in exposing the genocide.

Unlike Germans, who recognized the moral obligation to acknowledge their crimes committed under the Nazi regime, citizens of Tito's Yugoslavia and the Croat state felt no such obligation. Consequently, the slaughtered victims and their surviving family members still await justice.

Even today, Pavelic is looked upon by many Croatians as a national hero, as are some of the most vicious Ustashi criminals.

In 2001, Croatian President Stepjan Mesic apologized to Jews in an address delivered at the Israeli Knesset. In 2003, he joined Serbia's president in a mutual apology for "all the evils" each side had brought during the Balkan conflict.

Such carefully worded official apologies are a step in the right direction, but authentic repudiation of the past should be demonstrated by Croatians themselves.

Evidence suggests they still have a long way to go. Crowds at Croatian soccer games and concerts flaunt Ustashi and Nazi symbols and sing old fascist chants and songs. Croatians indicted by the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia are also hailed as defenders of the nation.

Croatia needs to purge itself of its dark past. Its prolonged denial of outrageous crimes committed in the 20th century has created what the Croatian exiled writer Dubravka Ugresic has described as a "culture of lies." Until Croatia can learn to tell the truth about its history, there should be no place for it in the European Union.

James Bissett is the former Canadian ambassador to Yugoslavia (1990-92)

http://www.csmonitor.com/Commentary/Opinion/2010/0402/Croatia-should-apologize-for-World-War-II-genocide-before-joining-the-EU

Friday, April 23, 2010

ОХР ЦЕНЗУРИШЕ ИСТОРИЈУ

ОХР ЦЕНЗУРИШЕ ИСТОРИЈУ

Слобода истраживања једна је од ознака демократије

Под претпоставком да је заједничка суверена и независна држава БиХ добра, а Република Српска зла, зашто би злочин почињен у име добра био мање за осуду од онога почињеног у име зла? Или, другачије речено, зашто би погинули Бошњаци у рату у БиХ говорили о суштини тог рата, а погинули Срби били несрећан случај? Поготово што број погинулих и једних и других, па и трећих, отприлике одговара процентуалној заступљености у броју становника пре избијања рата, и то према подацима Истраживачко-документационог центра из Сарајева.

Очекујем да ми о овом питању неко поштено одговори, пре свега као историчар, а не као часна сестра. Јер, ако се злочини у Добровољачкој улици у Сарајеву и напад на колону ЈНА у Тузли од стране званичног Сарајева институционално прикривају у контексту државне идеологије као нормалне процедуре владавине, онда опет гулагу гледамо у очи. Наиме, свако читање историје преко злочина претпоставља да се злочин идентификује, свако проучи понаособ, да се испита његов контекст, његово извршење. То није негација злочина, али јесте покушај сагледавања потпуне истине.

Управо је покушај владе Републике Српске да се утврди пуна истина о догађајима у Сребреници и у вези с њом изазвао бурну реакцију ОХР-а и странке СДА у Сарајеву. Влада Републике Српске оптужена је за „још један нечувени покушај порицања геноцида", речено је да су „владини закључци намерно искривљавање утврђених историјских и правних чињеница и да су покушај да се погрешним и лажним информацијама сакрије истина".

Истовремено, у Сарајеву су против обележавања злочина који су муслиманске снаге починиле над припадницима ЈНА у Добровољачкој улици 3. маја 1992. године. Из удружења „Зелене беретке" поручују како је то „провокација и изједначавање агресора и жртве", док у „Првој патриотској лиги" кажу „да ће сви патриоти бити повређени уколико се дозволи обележавање годишњице у Добровољачкој улици у Сарајеву". Канцеларија високог представника међународне заједнице у БиХ (ОХР) још се није изјаснила никаквим специјалним, али ни редовним саопштењем шта они мисле о саопштењима која долазе из удружења „Зелених беретки" и „Прве патриотске лиге". А неће се, по свему судећи, ни огласити. Што значи да некоме одговара тоталитаризам у дебатама о прошлости.

Отварање архива о збивањима у некадашњем Совјетском Савезу подстакло је у протеклих 15 година многобројна истраживања, како на Западу, тако и у Русији. Извршен је попис свих могућих извора, врше се реконструкције да би се провериле безбројне хипотезе гомилане деценијама. Предност је дата истраживањима гулага, свету различитих концентрационих логора у време Стаљина, сукобима бољшевика и сељаштва, механизму одлучивања на совјетском врху у то време, спровођењу тих одлука. Читаве планине докумената већ се неколико година систематски проучавају, кореспонденција совјетске елите, извештаји совјетских тајних служби, интерна документа администрације разних гулага, извештаји локалних функционера о извршеним задацима на терену. Нико се до сада у Русији, али и у свету, још није огласио да је то покушај негирања злочина Стаљиновог режима, или да је реч о покушају скривања истине о том времену и злочинима почињеним у то време. Истина, ОХР још није издао саопштење о томе.

Истина је и да се нико још није огласио саопштењем да је прављење самосталне и независне БиХ, без пристанка конститутивног српског народа, била исправна и добра ствар учињена у име Добра, а стварање Републике Српске лоша ствар урађена у име Зла. Но, то тако испада гледајући неке најновије потезе међународних фактора задужених за БиХ.

После 1945. године налази југословенске државне комисије, која се бавила злочином у логору Јасеновац, говорили су о укупно 700.000 убијених логораша. Касније, и у време СФРЈ, негде од 1982. године, разни историчари почели су тај број да смањују, да би службени подаци Загреба, али и самог спомен-музеја логора Јасеновац, сада говорили о броју између 77.000 и 100.000 убијених људи. Да ли је неко у свету реаговао било каквим саопштењем „да је то покушај скривања истине, или нечувен покушај порицања геноцида"?

Колико знам, на Западу нико није реаговао, иако је Запад са правом врло осетљив на холокауст. Односно, зашто би истраживање о броју убијених у усташком логору Јасеновац и данас било научно легитимно, а предлог владе Републике Српске да се утврди пуна истина о догађајима у Сребреници био покушај „да се сакрије истина".

Да ли је, дакле, бол потомака јасеновачких жртава за неке у свету, али и код нас, мање вредан и важан од боли породица убијених у Сребреници? Слобода истраживања једна је од ознака демократије, а брига о истини предсобље је сваке наде.

 

Мирослав Лазански

[објављено: 24/04/2010]

http://www.politika.rs/pogledi/Miroslav-Lazanski/OHR-CENZURISHE-ISTORIJU.sr.html

Thursday, April 15, 2010

Genocid podstakla Rimokatolička crkva

Genocid podstakla Rimokatolička crkva

 

Časopis Svet Evrope objavio je da je "ustaški logor Jasenovac kojim je upravljao je fra Filipović-Majstorović, katolički prelat u nacističkoj marionetskoj NDH bio treći najveći i verovatno najsvirepiji logor za istrebljenje u Drugom svetskom ratu".

U iscrpnom osvrtu pod naslovom "Jasenovac-holokaust koji je podstaknut od Vatikana" (Jasenovac – Holocaust promoted by Vatican), časopis u kojem sarađuju ugledni evropski intelektualci, političari i državnici navodi da se okrutnost u Jasenovcu "može objasniti više verskim nego drugim razlozima". "Vatikan je odigrao važnu ulogu u potonjim događajima pranja novca i zaštite ratnih zločinaca", piše u osvrtu saradnik Sveta Evrope, finski stručnjak za balkansku politiku Ari Rusila.

Na sudskom procesu u SAD, dodaje se u analizi, "Vatikanska banka je optužena da je 'oprala' dio ustaškog opljačkanog blaga", a američka vlada objavila je dokumenta koja pokazuju da je "Vatikan organizovao bjekstvo ustaškog poglavnika Ante Pavelića i još 200 visokih zvaničnika ustaškog režima u Argentinu".

"Činjenica je da su 743 katolička sveštenika bili pripadnici ustaša i lično ubijali Srbe, Jevreje i Rome; a dodaje se da je logorom Jasenovac upravljao fra Filipović-Majstorović, katolički prelat". "Katolički sveštenici koji su učestvovali u ubijanju na desetine hiljada Srba, Jevreja i Roma i upravljali Jasenovcem, pobjegli su na kraju rata kroz Vatikanske 'pacovske kanale', koje je nadzirao fra Draganović, a koji je pomogao da pravdu izbjegnu i sumanuti tipovi poput Klausa Barbija", navodi se u tekstu.

· Auschwitz II 1,400,000
· Treblinka 870,000
· Jasenovac 680,000
· Belzeg 600,000
· Majdanek 360,000
· Chelmno 320,000
· Sobibor 250,000
· Maly Trostinets 65,000


Author : Ari Rusila


Vatikanska banka i genocid u Jasenovcu
Da li je i jedan elektronski ili pisani medij u Srbiji objavio informaciju da se već više od deset godina pred sudom u Kaliforniji – SAD vodi spor protiv Vatikanske Banke? Da stvar sa našim medijima bude još gora, ni jedan medij u Srbiji nije objavio ništa ni o Rezolucijama o Jasenovcu koje su do danas usvojene u SAD. Ovde pominjemo samo Rezolucije gradskih skupština Vašingtona i Njujorka.

Pred sudom u SAD nastavlja se postupak protiv Vatikanske Banke, poznate i kao "Institut za pitanja vere" ili "Istituto per le opere di religione" (IOR), zbog koristi koje je imala deponovanjem vrednosti koje su otete logorašima logora Jasenovac i deponovane u navedenu banku. U obrazloženju, između ostalog, stoji i sledeće:

(a) „hrvatski civili sa mesarskim noževima održavali su takmičenja ko će ubiti najviše logoraša. Jedan od stražara, Petar Brzica, osvojio je nagradu time što je zaklao 1.360 novodovedenih za samo jedan dan;
(b) srpske majke sa decom u naručju uvođene su u ograđen prostor logora. Dok su hrvatski civili van ograde pažljivo motrili na njih, otvarana je kapija i puštano je više desetina izgladnelih policijskih pasa koji su skakali na bebe, kidajući ih na komade pre nego što bi prešli na majke;
(c) hrvatski stražari i besposličari, sa maljevima i palicama u rukama, odvodili su srpske dečake u šumu i prisiljavali ih da kopaju rake. Zatim bi maljem smrskali glave dečaka i odsecali ih. Kada bi vetar duvao u pravom smeru, roditelji u logoru Jasenovac bi čuli vrisak svoje dece;
(d) Srpkinje su silovane na redaljku. Kada bi poslednji Hrvat u redu završio sa žrtvom, izvadio bi joj oči tako da je njegovo lice bilo poslednje koje će videti u životu;
(e) jedini izvor pitke vode za logoraše bila je zagađena reka Sava. Odrasli Srbi su vezani u parovima, leđima okrenuti jedan prema drugome, i njihove utrobe bi bile rasporene pre nego što bi ih bacili u reku, tako da su se oni batrgali u užasnim bolovima, i njihova rasporena creva doprinosila su zagađanju;
(f) mala deca, koja su živela na "čorbi" od trave, korova, insekata i zagađene rečne vode, umirala su strašnom smrću koja je ubrzavana kada bi se soda pomešala s njihovim obrokom".

Još jedna informacija pobudila je našu pažnju. Skupština grada Vašingtona usvojila je Rezoluciju o zločinima koji su izvršeni u Logoru Jasenovac. Baš kada smo mislili da je sve gotovo i da nam nema pomoći u ovom nepravednom svetu, dobili smo neke informacije iz tog istog nepravednog sveta, sa tog mrskog nam Zapada, koje su delovale blago rečeno iznenađujuće. Da li je i jedan elektronski ili pisani medij u Srbiji objavio informaciju da se već više od deset godina pred sudom u Kaliforniji – SAD vodi spor protiv VATIKANSKE BANKE, poznate i kao "Institut za pitanja vere" ili "Istituto per le opere di religione" (IOR)? Ovo je naravno jedno retoričko pitanje jer odgovor nam je svima poznat. Da stvar sa našim medijima bude još gora, ni jedan medij u Srbiji nije objavio ništa ni o Rezolucijama o Jasenovcu koje su do danas usvojene u SAD. Ovde pominjemo samo Rezolucije gradskih skupština Vašingtona i Njujorka.


Šta radi naša država?

Ovo nije samo šamar našim medijima, ovo je najpre šamar, bolje reći nokaut, za našu državu. Dok privatna lica i organizacije vode pravnu i političku borbu za zaštitu pravde i istine prema žrtvama našeg naroda, ali i ljudskosti uopšte, naša država ćuti i ne radi ništa. Odnosno da li ne radi ništa? I ovo je retoričko pitanje. Naša država preklinje nezavisnu Republiku Hrvatsku da povuče već podnetu tužbu protiv nas, jer u tom slučaju ni mi nećemo podneti tužbu protiv nje. Ali to nije sve, naša država i aktivno radi na umanjenju i nepoštovanju žrtava Drugog svetskog rata, kao i poslednjih ratova i sukoba na ovim prostorima. Naša država je izdvojila jedan zločin prema muslimanima u Bosni (čitaj Republici Srpskoj) i njega istakla ispred svih ostalih zločina. To bi sve bilo u redu da je naša država prethodno učinila bilo šta na rasvetljavanju i obeležavanju ostalih zločina. Evo ovde ćemo nabrojati samo neke od njih. Jasenovac, Jastrebarsko, Jadovno, Kozara, Sajmište, Kragujevac, Novi Sad, Oluja, Bljesak, Gospić, Tuzla, Skelani, Klečka, Goraždevac, Sarajevo, Lora… Neka mi ne bude uzeto za zlo što ovde nisam nabrojao sve one nebrojene žrtve i sva njihova stratišta.

Zločin u Srebrenici jeste strašan i jeste mrlja na svetlim tradicijama našeg naroda, ali taj zločin ni po jednom pravnom merilu ali ni po bilo kom drugom, koje bi došlo u obzir da se primeni na ovako nezahvalno upoređivanje, nije na prvom mestu i ne zaslužuje da se istakne mimo i pre ostalih. Antiratni profiteri buču da žrtve nemaju ni naciju ni broj. Slažem se ali zašto onda ti isti antiratni profiteri stalno prebrojavaju i utvrđuju nacionalnost žrtava u Srebrenici (na stranu što je metod koji koriste sa naučnog stanovišta sporan). Koji je to metod po kom se naša država rukovodi kada određuje koji će zločin biti posebno istaknut? Da li je to hronološki sled zločina pa onda ide redom da istakne sve zločine? Ne bih rekao. Da li je u pitanju masovnost zločina? Nije ni to. Da li je u pitanju brutalnost i monstruoznost izvršenja zločina? Teško. Da li je u pitanju merilo kakve su posledice zločina? Nije ni to.


Zašto baš Srebrenica?

Odnosna posledica isticanja zločina u Srebrenici mimo ostalih i pre ostalih zločina imala bi nesagledive posledice po interese Srbije i srpskog naroda. Ovde ne mislim da pomenem državni interes, kao ni ekonomski, nije vredan pomena čak ni interes očuvanja ugleda (mada ni jedan od njih nije sporan), ovde je pre svega u pitanju moralni i duhovni interes našeg naroda. Imamo li mi pravo da zaboravimo i zanemarimo žrtve koje su stradale? Sa moralne tačke gledano mi moramo da se sećamo svih žrtava i da osudimo svaki zločin nezavisno od toga ko ga je izvršio. Pri tom ne smemo ni jedan zločin da umanjimo ili da zanemarimo, ili da krivca aboliramo zarad nekih sumnjivih političkih interesa. Ali duhovni interes našeg naroda ogleda se pre svega u našoj duhovnoj vezi sa tim žrtvama. Ako su te žrtve iz redova našeg naroda mi morao da budemo svesni da je cela naša duhovna istorija sazdana na žrtvama. Predavanje zaboravu naših žrtava bilo bi odricanje nas samih, od naše duhovnosti. To je duhovnost pravoslavna koja se svedoči i potvrđuje žrtvovanjem. Ako mi nismo spremni da se lično žrtvujemo za svoj narod to nam ne daje pravo da se olako odričemo žrtava našeg naroda. Jer mi kao narod smo ponajmanje etnička zajednica, a ponajviše duhovna zajednica. Što se tiče tuđih žrtava, pre svega mislim na žrtve koje su stradale od ruke pripadnika našeg naroda, mi smo dužni da prihvatimo svaku moralnu i duhovnu odgovornost. Ni uvećanu ni umanjenu, nego tačno onoliku koliko smo zgrešili, jer ćemo samo tako moći i da se opravdamo pred svojim precima koji postradaše, ali i da damo uzor potomcima koji dolaze.


Evo za kraj nekoliko pitanja za razmišljanje:

· Ko je odgovoran što naša država ne pokreće sudske postupke za utvrđivanje krivične i materijalne odgovornosti zbog izvršenih zločina protiv našeg naroda?
· Ko je odgovoran što se naša država na sve relevantne načine ne uključuje u postupke koji se vode a imaju za cilj utvrđivanje krivične i materijalne odgovornosti zbog izvršenih zločina protiv našeg naroda?
· Ko je ovlastio predstavnike naše država da izjave da će povući tužbu protiv Nezavisne države Hrvatske?
· Ko je odgovoran što se u našem medijskom prostoru selektivno otvaraju teme o ratnim zločinima?
· Da li je pitanje selektivnog prećutkivanja ratnih zločina od strane medija, odnosno onih medijskih poslenika koji se inače bave tom tematikom, kršenje profesionalne etike?
· Da li smo mi kao narod odgovorni što smo navikli da su teme poput „pandemije", „ptičijeg gripa", „svinjskog gripa", „izbornih upala", i svih ostalih gripčića i gripčina postale teme koje zaokupljaju našu pažnju, dok se o suštinskim temama ćuti?

http://www.srpskadijaspora.info/vest.asp?id=13188