Hrvatski koncentracioni logor Jasenovac: Žrtve zaslužuju istinu | Balkan Insight
Rory Yeomans VIEW ALL POSTS
6-8 minutes
Nekoliko puta sedmično Spomen-područje Donja Gradina-mjesto gdje su svakodnevno dovoženi zatvorenici kompleksa koncentracionih logora Jasenovac-Stara Gradiška kojeg su vodili ustaše-postavlja na Twitteru objave u znak sjećanja na žrtve logora.
Objava od 23. oktobra 2020. bila je za Radeta Šuvaka, 16-godišnjaka iz dječje radne grupe u logoru. „Draga majko“, napisao je on. „Zdrav sam, kartu primio. Za mene se ne brinite. Čuvaj sebe i malu Desu. Primite mnogo pozdrava od (u potpisu) Rade”.
Dozvola da se pošalje poruka majci bila je nagrada koju su stražari u logoru davali za „dobro vladanje“ i naporan rad. Rade je ubijen u logoru 1945. godine.
Puno sam razmišljao o ovoj poruci i njenom pošiljaocu u posljednjih nekoliko dana nakon odluke izraelskih novina Jerusalem Post da daju mjesto piscu Davidu Goldmanu.
U članku od 15. avgusta Goldman negira zločine u Jasenovcu, gdje je između 1941. i 1945. ubijeno najmanje 80.000 srpskih, jevrejskih i romskih muškaraca, žena i djece, kao i hrvatskih i bošnjačkih antifašista.
U tom njegovom članku se također kaže da se ne mogu forenzički dokazati tvrdnje da su srpski zatvorenici u Jasenovcu bili žrtve genocida, što predstavlja „sramotno ismijavanje“ holokausta. Nakon dan ili dva, Jerusalem Post je uklonio članak i objavio neku vrstu izvinjenja koje jedva da razjašnjava stvari.
Tvrdnjom da Srbi nisu bili žrtve genocidne politike nacista ili njihovih saradnika, članak predstavlja javnost koja je proizašla iz negacionizma koji se razvija već neko vrijeme-negirajući zločine počinjene nad Srbima od strane profašističkog ustaškog režima u Drugom svjetskom ratu kako bi se zaštitio ‘integritet’ holokausta.
Iako je Jerusalem Post objavio brojna pobijanja od naučnika Holokausta, a druge kritike su objavljivane i na drugim mjestima, hrvatski historijski negacionisti predvidljivo su s oduševljenjem odnovo upotrebljavali njegove neistine.
Dodatni bonus: bilo je objavljeno i mišljenje australijskog pisca, Jevreja, lovca na naciste, koji potvrđuje ono što su oni godinama govorili, iako je ovaj lovac na naciste sumnjivo opsjednut četnicima i studiozno nezainteresovan za ustaški režim.
U svakom slučaju, šteta je već napravljena. Kao što su u svom mišljenju istakli Lovro Kralj i Emil Kjerte, jedni od najsjajnijih naučnika koji se bave pitanjem ustaškog režima, iako je reakcija hrvatske krajnje desnice bila očekivana, veći je značaj imao odgovor nekih etabliranih historičara i akademika u Hrvatskoj koji je pozdravio i osnažio njenu osnovnu poruku.
Gledano iz ove perspektive, teško je ne protumačiti širu kulturu čuvanja sjećanja aktuelne hrvatske vlade o Drugom svjetskom ratu i Holokaustu kao slaganje s ovim novim negacionizmom.
Postavljanje spomen-obilježja ‘kamen-spoticanja‘ kojim se odaje počast žrtvama Holokausta, ali ne i srpskim i romskim žrtvama, ili posjeta izraelskom memorijalnom centru u Yad Vashemu, dok se zauzima vrlo dvosmislen pristup prema fašističkim sloganima – nije nešto što zahtjeva genijalnost da bi se vidio postojeći obrazac. Braniti integritet Holokausta, za koji se može okriviti nacistička okupacija, i minimizirati u prihvatljivim granicama genocid nad Srbima, koji se ne može pripisati nikome osim ustaškom režimu.
Postoji još jedna karakteristika Goldmanovog teksta koja je privukla manje komentara: prihvaćanje kritike legitimnih naučnika u vezi načina na koji su ustaški zločini nad običnim Srbima korišteni devedesetih godina za političku korist, a koji uključuju i upotrebu oficijalnih procjena iz doba Jugoslavije da je 700.000, a ne oko 80.000 ljudi ubijeno u logoru.
Naravno, nema sumnje da su srpski nacionalisti koristili i zloupotrijebili naslijeđe ustaških antisrpskih zločina u političke svrhe na načine koji su ironično pomogli hrvatskom negacionizmu. Nešto od ovoga je vjerojatno proizašlo iz ublaženog stava Tuđmanovog režima 1990-ih prema ustaškom režimu.
Šta činiti? Ako pitanja o upotrebi Jasenovca tokom 1990 -ih i empirijski problemi sa 700.000 žrtava postanu centrirani kao dominantna priča o Jasenovcu, nešto je u diskusiji krenulo lošim putem.
U ovom kontekstu se ne treba čuditi što će negacionisti koristiti ovakve argumente kao priliku da steknu valjanost i respektibilnost. Istraživači, kada govore o Jasenovcu, moraju pronaći način da počnu razdvajati 1940-e od nedavne prošlosti i sadašnjosti; ako nisu u mogućnosti da to urade, onda se trebaju barem pobrinuti da se fokusiraju na historijsku istinu logora. Jasenovac-Stara Gradiška bio je logor formiran iz jednog razloga: da se institucionalizira iskorjenjavanje državnih etno-vjerskih i, u manjoj mjeri, ideoloških „neprijatelja“ kada je masovno ubijanje u ruralnim sredinama postalo neodrživo.
Bio je to jedini veliki koncentracioni logor u okupiranoj Europi koji je osnovala i vodila isključivo država na čijoj se teritoriji on nalazio. Većina deportiranih i ubijenih bili su Srbi.
I, da, na kraju rata, uprava logora naredila je zatvorenicima da iskopaju i spale leševe mrtvih logoraša, što je potvrdio i Miroslav Filipović, glavni stražar u Jasenovcu, u svom poslijeratnom svjedočenju. To su historijske istine i o njima se ne može raspravljati.
Vjerovatno nikada nećemo saznati koliko je muškaraca, žena i djece stradalo u Jasenovcu. A brojevi su zaista važni samo ako se svaka žrtva broji, obilježava i individualizira. No, trenutna tvrdoglava insistiranja nekih historičara Holokausta, uključujući i srpske, na nevjerojatno velikom broju žrtava u logoru jačaju negacionizam u Hrvatskoj.
Jednako važno je da ozbiljni naučnici, kao i novinari, moraju biti oprezni da u raspravi o tome kako je Jasenovac korišten i iz kojih razloga, ne djeluju kao sluge poricanja gubeći iz vida stvarnu priču o Jasenovcu: žrtve i kako su one živjele i umrle.
Jasenovac je, a to je očigledno, priča o sasvim običnim individuama poput Radeta Šuvka koji su bili učesnici u tragediji koju nikada nisu stvarno razumjeli. Šta god da još napišemo, čitateljima nikada ne smijemo dopustiti da izgube iz vida tu činjenicu.
Rory Yeomans je historičar i autor knjige „Visions of Annihilation: the Ustasha Regime and the Cultural Politics of Fascism, 1941–1945“. U pripremi je i knjiga „The City of the Dead: War and Martyrdom in Fascist Croatia“.
Mišljenja izražena u ovom komentaru su mišljenja autora i ne odražavaju nužno stavove BIRN-a.
