Dodik u Jasenovcu: Krvnik je i dalje krvnik

Dodik: Krvnik je i dalje krvnik

Komentara 2

veličina teksta:+-

Odsustvo istine onemogućilo je sud i pravdu, a nedostatak suda i pravde sprečio je pomirenje, rekao je premijer Republike Srpske Milorad Dodik na skupu u Spomen području Donja Gradina povodom 65. godišnjice od proboja logoraša u Jasenovcu.

 

 

 

 

 

"Krvnik nije prestao biti krvnik, a žrtva žrtva uprkos decenijama prećutkivane istine o ovom stratištu i nasilnog zaborava, a sve u ime prosperiteta nekadašnjeg jugo društva... Žrtve ustaškog genocida u Jasenovcu, Donjoj Gradini, Prebilovcima, kao i ostale žrtve ustaške NDH proglašavane su žrtvama fašizma bez vere i nacionalnosti i tako se desilo da je istina postala najveća žrtva Jasenovca", istakao je Dodik.

 

Žrtvujući istinu, rekao je Dodik, koja je morala da odgovori na pitanje ko je koga ubio i zašto, hranilo se nepoverenje, strah od ponovljenog zločina, ali i strah od osvete.

 

Tražićemo osudu ustaškog genocida    Dodik je ocenio da je konačno vreme da se ispravi istorijska nepravda prema precima nevino stradalim u ustaškim fabrikama smrti. "Zbog toga će RS, uz pomoć ljudi iz celog sveta kojima je istina na srcu, uskoro inicirati da se Jasenovac i Donja Gradina kroz relevantne institucije označi kao mesto na kojem je počinjen genocid i da se taj genocid osudi. Jasenovac i Donja Greadina, kao i sećanje na njih nisu samo civilazicijsko pitanje nego pitanje sadašnjosti i budućnosti srpskog naroda, RS i celog slobodnog sveta", kazao je Dodik.

 

Zato nas ovaj dan i ovo strašno mesto, dodao je on, uvek iznova treba da opominju kako se ovom problemu treba pristupati i da se više ne dozvole nove manipulicaije, zataškavanja ili kolektivizacija krivice.

Premijer Srpske je podsetio da je prošlo 65 godina od dana kada su se poslednji sužnji ustaškog sistema logora smrti Jasenovac podigli na ustanak i oslobodili se očajaničkim jurišem.

"Srbi, Jevreji i Romi, ubijeni u Jasenovcu, stradali su samo zato što su pripadili nekoj veri, naciji ili rasi koje su od strane NDH bile određene za uništenje. Poslednji građanski rat na prostoru nekadašnje Jugoslavije bio je krvav za sve njene narode jer su u njemu stradali i Hrvati i Bošnjaci i Jevreji i Romi", rekao je Dodik i naglasio da su stradali i Srbi.

"Svi narodi imaju žrtve, ali svi imaju i zločince. Da se ne bi ponovile greške prošlosti, neophodno je da se kroz utvrđivanje istine i kroz pravična suđenja, bez politizacije ili ideologizacije jasno kaže ko su zločinci, a ko žrtve. Nijedan zločinac, kao ni zločin nigde ne mogu naći utočište, a sve žrtve i njihove porodice kod ispunjena pravde treba da nađu kakvu takvu utehu", istakao je Dodik.

On je rekao da kao predstavnik Vlade RS sa ovoga strašnog mesta poručuje da se zločin i zločinci ne mogu kriti iza srpskog naroda, ali da isto tako očekuje da i drugi odgovorni političari pošalju jasnu poruku pripadnicima svoga naroda, koji su odgovorni za najstrašnije zločine nad Srbima, da se neće moći kriti iza bošnjačkog ili hrvatskog naroda.

 

"Ako zajedno razobličimo zlo i nazovemo ga pravim imenom, imamo šansu da nam se prošlost ne ponovi i da zajedno poručimo da je zločinac gubitnik ma ko on bio i kako se zvao", rekao je Dodik.

U Jasenovcu ubijeno 700.000 Srba   Međunarodna komisija za istinu o jasenovačkom sistemu hrvatskih koncentracionih logora za istrebljenje Srba, Jevreja i Roma zaključila je u aprilu 2009. godine da su Hrvati u Jasenovcu i Donjoj Gradini ubili više od 700.000 Srba, oko 23.000 Jevreja i oko 80.000 Roma.

On je podsetio da su Srbi, Jevreji i Romi u prošlosti platili preveliku cenu, a najskuplju u Jasenovcu i Donjoj Gradini gde su doživeli zločin genocida koji, kako je naglasio, na našu žalost i sramotu mnogih nikada zvanično nije nazvan pravim imenom.

"Ako jermenski narod i nakon jednog veka od genocida koji je nad njim počinila Tusrka traži da se svet o tome deklariše, da li i mi Srbi, Jevreji i Romi smemo pričati o genocidu koji je nad nama počinila NDH. Da li civilizovani svet ima pravo da ne zna za 700.000 ubijenih Srba, Jevreja i Roma koji su stradali samo zbog toga što su pripadili drugoj naciji ili veri", naglasio je on.

 

On je naglasio da je RS stvorena kao izraz volje naroda u BiH, kao institucionalna zaštita srpskog naroda nad kojim je u Drugom svetskom ratu počinjen genocid, naroda koji pamti i koji više nema pravo na istorijske zablude i naivnost, naroda koji više nikada ne sme da veruje na reč moćnika, narod koji je u skoroj prošlosti znao da zažmuri pred najstrašnijim zločinima počinjenim nad srpski narodom.

 

"RS je uslov i garancija našeg opstanka na ovim prostorima. RS je sigurno mesto i utočište u kojem će srpski narod, ali i svi narodi koji u njoj žive, i Bošnjaci i Hrvati i Jevreji i Romi i svi drugi moći da žive sa svojom prošlošću, a ne bez nje ili protiv nje. Zajedno sa svim stradalima, i mi danas smo opredeljeni za život i budućnost i, u ime naše dece, treba jasno da kažemo da se zločin nikada ne ponovi", poručio je Dodik.

 

Radmanović: Utvrditi istinu

 

Član Predsedništva BiH iz Republike Srpske Nebojša Radmanović poručio je danas da je utvrđivanje istine o sistemu ustaških logora u Jasenovcu i Donjoj Gradini u najboljem interesu svih država bivše Jugoslavije, posebno srpskog i hrvatskog naroda, ali i Jevreja, Roma i drugih naroda, domaće i svetske javnosti, te istorijske nauke.

 

Radmanović je povodom obeležavanja 65 godina od proboja logoraša u Jasenovcu podsetio da je Donja Gradina deo kompleksa koncentracionog logora Jasenovac u sastavu zločinačke ustaške NDH, koja je za vreme svog postojanja planirala i provodila sistematsko istrebljenje Srba, Jevreja, Roma, pripadnika drugih naroda, ali i antifašista, demokrata i političkih neistomišljenika. 

 

On je naveo da se i danas, na dan sećanja na tragediju iz Drugog svetskog rata, mora sa gorčinom reći da još nisu osuđeni brojni počinioci ratnih zločina iz poslednjeg rata u BiH i na prostoru bivše Jugoslavije, te istakao da je pitanje odnosa prema ratnim zločinima u proteklom ratu pitanje elementarne pravde, čovečnosti i ljudskosti.

"Zločina je bilo na svim stranama. Svi koji su činili zločine moraju odgovarati pred licem pravde. Nema kolektivne krivice i genocidnih naroda. Treba individualizovati sve krivce, ali i žrtve proteklih ratova, kako bismo oslobodili prostor za normalan život u budućnosti", istakao je Radmanović.

 

On je dodao da, bez obzira na razmere stradanja u prošlosti, nijedan narod koji je razvio vlastitu "kulturu sećanja" nije propao i nestao sa lica zemlje. "To je ona kultura koja pamti svoja nacionalna stradanja i kolektivne patnje, koja ne zaboravlja svoje žrtve i mučenike, koja uznosi slavu i odaje dužnu poštu svima koji su patili bez krivice i grijeha. To je kultura koja traga za istinom, a ne traži osvetu i ne podstiče mržnju", naglasio je Radmanović.

 

On je dodao da se od stradanja ne može praviti politika i ne mogu se komercijalizovati žrtve u propagandne, šovinističke svrhe i ciljeve. "Žrtve vlastitog naroda ne smeju postati osnova za nove mržnje i animozitete prema drugima. Svako ko tako čini šalje pogrešnu poruku sadašnjim i budućim generacijama. Ideja koja nas okuplja na ovom mestu zove se istina o stradanju onih koji nisu mogli iznijeti svoju odbranu, jer im je presuđeno snagom bezumne sile, mržnje koja ubija i žrtve i ubice", rekao je on.

Sećanje na žrtve ustaškog genocida   U Republici Srpskoj danas se obeležava Dan sećanja na žrtve ustaškog genocida nad Srbima, Romima, Jevrejima i antifašistima različitih nacionalnosti počinjenog tokom Drugog svetskog rata u nacističkoj tvorevini, Nezavisnoj državi Hrvatskoj.   Vladika banjalučki Jefrem služio je danas parastos na grobnom mjestu "Hrastovi" u Spomen-području Donja Gradina, odakle su upućene i molitve jevrejske i romske verske zajednice za sve nevino stradale žrtve ustaškog zločina genocida.   U Donjoj Gradini, na prostoru od 156 hektara, nalazi se devet grobnih polja sa 105 masovnih grobnica.  Logor u Donjoj Gradini nalazio se u BiH, preko puta Jasenovca, odmah iza ušća rijeke Une u Savu i formiran je 1941. godine. Gradina i nije bila logor u pravom smislu te riječi, već samo masovno jasenovačko stratište, tj. "prihvatni logor" dok ustaše ne likvidiraju mnogobrojno srpsko stanovništvo dovedeno iz BiH i drugih krajeva zloglasne Nezavisne Države Hrvatske.   Prema nekim procenama, u Gradini je ubijeno i zakopano više od 360.000 ljudi, pretežno Srba.

 

"Dan sećanja" na žrtve ustaškog genocida u NDH obeležava se povodom pokušaja proboja dve grupe od oko hiljadu zatočenika 21. i 22. aprila 1945., u čemu je uspelo samo njih 118.

NDH je proglašena 10. aprila 1941. pod pokroviteljstvom nacističke Nemačke i fašističke Italije i obuhvatala je Hrvatsku, BiH i oblast Srem sa 6,3 miliona stanovnika, od toga više od trećine Srba.

Program za "konačno rešenje srpskog pitanja" ostvarivan je u NDH po formuli "trećinu pobiti, trećinu proterati, a trećinu pokrstiti" koji je 11. juna 1941. obelodanio ustaški ministar, književnik Mile Budak. Jedan od vidova organizovanog zločina hrvatske države, pored masovnih jama i grobnica, bili su logori od kojih je najveći i nastrašniji bio Jasenovac, formiran avgusta 1941., nazvan "srpski Aušvic".

http://www.vesti-online.com/Vesti/Ex-YU/43955/Dodik-Krvnik-je-i-dalje-krvnik

Tadić: Moramo da se pomirimo

Komentara 0

veličina teksta:+-

Ovo je jedan težak dan za naš narod i trenutak u kojem smo ujedinjeni sa romskim i jevrejskim narodom, izjavio je danas predsednik Srbije Boris Tadić, posle posete Donjoj Gradini, gde je održana komemoracija povodom 65. godišnjice proboja logoraša iz logora Jasenovac.

Tadić na komemoraciji srpskim žrtvama u Donjoj Gradini u BiH

 
"Uprkos strašnim žrtvama, moramo pronaći snage za pomirenje. To je poruka koju šaljem iz Banjaluke, Republike Srpske, to je poruka koju šaljem i iz Beograda, kao predsednik Srbije", rekao je Tadić.

Moramo pronaći način da živimo zajedno u budućnosti, kao dobri susedi i pronaći odgovore za iskušenja koja nas očekuju, poručio je Tadić.

 
On je dodao da je proteklih dana razgovarao sa predsednikom Hrvatske Ivom Josipovićem o tome kako napraviti kvalitetan napredak u međudržavnim i međunacionalnim odnosima.

Verujem da su takvi razgovori i iskorak mogući i sa bošnjačkom političkom elitom, rekao je Tadić.

On je odbacio tvrdnje da bi Deklaracija o osudi zločina u Srebrenici i ostale odluke koje donosi parlament Srbije mogle da poremete odnose Srbije i RS, "između našeg naroda koji živi sa obe strane granice".

Srbija i ja, kao njen predsednik, donosimo odluke u skladu sa vlastitim ustavnim i pravnim načelima i političkim prilikama u zemlji, objasnio je Tadić i dodao da RS i njeni politički lideri definišu svoju politiku, u koju se Srbija ne meša.

Tadić je naglasio je u sukobima na prostoru bivše Jugoslavije odgovornost na sva tri naroda i da su zločini bili na sve tri strane, ali da krivica nije na narodima.

Počinioci zločina moraju biti otkriveni i osuđeni, poručio je Tadić i ocenio da pojednostavljivanje događaja nije doprinos istoriji.

Ne može biri krivice samo na srpskom narodu, naglasio je Tadić, ističući da Srbija i on, kao predsednik, vode principijelnu politiku.

Srbija sarađuje sa Haškim tribunalom i to će nastaviti da čini dok se odgovorni za zločine ne nađu pred licem pravde, ali Srbija neće odustati od toga da se sudi osumnjičenima za zločine nad srpskim narodom, poručio je Tadić.

Govoreći o predstojećoj poseti Mostaru, Tadić je rekao da ne zna ko će sve biti prisutan na ekonomskom forumu i da li će tamo razgovarati sa predsednikom Hrvatske ili članom Predsedništva BIH Harisom Silajdžićem.

Dobro je da regionalne i ekonomske skupove iskoristimo i za politčke susrete, rekao je Tadić i najavio da će obići i Trebinje i istočnu Hercegovinu, da bi video kako tamo živi srpski narod, ali i Bošnjaci i Hrvati.

Vansudsko poravnanje sa Hrvatskom

Predsednik Srbije Boris Tadić izjavio je da je namera Srbije i Hrvatske da u vezi tužbe i kontratužbe koje su podnesene Međunarodnom sudu pravde u Hagu pronađu rešenje koje bi omogućilo vansudsko poravnanje i istovremeno procese pred redovnim sudovima.

"Želimo da pronađemo rešenje koje bi omogućilo vansudsko poravnanje i istovremeno procese pred redovnim sudovima. Predsednk Hrvatske Ivo Josipović i ja smo i tome razgovarali tokom poslednjeg sastanka i tragamo za jednim modalitetom kojim ne bismo porekli pravni poredak i ni po koju cenu zaštitili zločince", rekao je Tadić novinarima u Aleksanderovcu.

Tadić je istakao da se želi da pronađe rešenje kojim bi se omogućilo da se pravni procesi vode protiv onih koji su izvršili zločine, ali da se ni na koji način prava žrtava ne dovode u pitanje.

http://www.vesti-online.com/Vesti/Srbija/44065/Tadic-Moramo-da-se-pomirimo

Jasenovac: Vaskrsnuće Zorke Delić

Vaskrsnuće Zorke Delić

Intervju | Uredništvo | april 1, 2010 at 14:02

---

Razgovarala Biljana Živković

Ako bismo pokušali da opišemo život sedamdesetčetvorogodišnje Zagorke Skiba iz Koprivne, prve reči glasile bi – živi svedok užasa dva najcrnja stratišta Srba, Jasenovca i logora za srpsku decu, Jastrebarskog. Zorka, tada petogodišnja devojčica, izgubivši oca i majku, preživela je strahote koje čovek ne može da nasluti ni u najcrnjim mislima. Dva puta nadmudrila je sigurnu smrt, ali je maestralno doskočila i okorelim ustašama. A bila je dete. Decenijama je živela sa tuđim nametnutim  katoličkim identitetom, sve dok nije stasala, i  postala „svoja". Srpkinja. Sada je Zorka  naša nacionalna, istorijska  vrednost – dragoceni svedok, živi čovek koji dobro pamti sve pomenute događaje u Drugom svetskom ratu. I to do detalja.
Zorka je, inače, penzionisani profesor matematike i fizike, a završila je pedagogiju i psihologiju. Ne manjka joj, dakle, ni visoko obrazovanje.
Gledamo u detinje iskrene, a staračke oči. Osećamo svu tugu napaćene duše i slušamo pamćenje i mudrost. Za opomenu. Naša sagovornica kazuje u početku bez suza, i mirno. Samo majku, majku u plamenu kada probudi iz sećanja, niz čiste obraze krenu nezadrživi potoci. Suze zatim proguta, jer veli – tu je da kazuje, da se ne zaboravi!
A na početku razgovora, koji je za nju ponovo preživljavanje golgote, Zorka nas upozorava na to da sa podmuklo nametnutim „slučajem" Srebrenica nipošto ne smemo da se mirimo.
„Zločin je optužiti naš narod koji je jedan od najstradalnijih u vaseljeni. Perfidno je, kriminalno i podmuklo da Srbe u genocidni narod pretvaraju isti oni koji su nas decenijama ubijali, trebili. Oni koji su počinili genocid nad Srbima! Jasenovac, Jastrebarsko nikada i nijedan Srbin ma gde bio, ne sme da zaboravi. Moramo da se borimo, da tražimo da se prizna genocid nad Srbima u ustaškoj NDH tvorevini. Sada Srebrenicom hoće od nas da naprave zločinački narod. Znaju oni zašto to rade. Ako bi kojom nesrećom Srbija poklekla, za vek vekova će biti poništene sve jasenovačke i jastebarske žrtve, generacijama koje dolaze činimo strašnu neoprostivu nepravdu, i to zauvek! Jasenovačke žrtve sada se smanjuju, desetkuju, a Srbija – ćuti! Treba znati i  koliko je stotina hiljada naših žena i staraca stradalo u logorima i jamama BiH. Mora da se zna da je, prema nekim pokazateljima, statistikama, svaki drugi Hrvat i musliman u vreme NDH pomagao na određen način ustaški pokret i ubijanje „ srbočetnika bandita" i „srbočetničke kopiladi", kako su nas tih jezivih godina svi oni nazivali! To je nedopustivo, ako poštujemo i žive i mrtve. Ako volimo sopstveni  narod! Evo, citiraću vam reči Franje Tuđmana koji je 24. februara 1990. izjavio: „NDH nije bila samo puka kvislinška tvorevina i fašistički zločin, već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda". Za pametnog dovoljno! Zvanični Beograd ne sme da poklekne. Sada bi žrtvu da proglase zločincem, pa valjda da nastave dalje neometano i u BiH i u Hrvatskoj. Jer, ko će onda moći uopšte  da im zabrani da ponovo nasrnu na „genocidne, zločinačke Srbe!?"

Sećate se dana kada se sudbina na užasan način poigrala sa Vama te nesrećne 1941. godine.
Znate, postoje dve boje koje ne volim. Od kojih se stresem. Crna, ustaška, i, crvena, za mene, valjda, simbol srpske prolivene krvi. To me prati u stopu. Odmah, posle osnivanja NDH, 24. aprila 1941. godine, a imala sam tada pet godina, u moje rodno selo Kruhari kod Sanskog Mosta u zapadnoj Bosni, stigli su crni ljudi sa crnim uniformama, crnim puškama. Bile su to ustaše. Vodio ih je naš bivši sluga Omer Alagić. Prstom je hrvatskim vojnicima pokazivao koje su kuće u selu srpske. Koju god je označio, ta kuća bi se ubrzo našla u plamenu. Sećam se, na krsnu slavu, Đurđevdan, u našu kuću u kojoj su moj otac Drago Delić i majka Dragica sa nas petoro dece dočekivali goste, kumove, uz slavsku sveću, žito, postavljenu trpezu, ustaše su ušle uz psovke i sve po stolu i kući porazbijali. Otac ih je zamolio da to ne rade i pribrano ih pozvao da sednu i počaste se, jer je to porodična svetkovina. Ustaše su bile iznenađene takvom reakcijom, i ljutito su izašli, jer se Drago ipak nije dao isprovocirati. U isto vreme ustaše su se sukobile sa Srbima u selu Trmošnja. Puno Srba je tada ranjeno i ubijeno. Ranjeni su i neki ustaški zločinci. Za odmazdu su izveli 27 Srba, među njima 10 Midovića, sva moja ujčevina. Pobili su ih i povešali u parku i na trgu u Sanskom Mostu. Bio je to prvi zločin hrvatske vojske posle osnivanja NDH. Nakon toga usledilo je saopštenje da su prisiljeni to da učine, jer je navodno jedan Srbin pucao na nemačkog vojnika. Međutim, kada sam kasnije tragala za dokumentacijom uvidela sam da nemački izvori svedoče da nema nikakvih dokaza da je u pitanju bio Srbin, već su opravdano sumnjali da iza tog događaja stoji Hrvat. Dakle, hrvatskoj vojsci bio je potreban povod, i to iskonstruisan. Počelo je neumitno da se razvejava strašno zlo, neviđena mržnja koja je kiptela iz skoro svakog Hrvata, ali i muslimana. Bile su to godine straha i užasa!

Isterali su nas na livadu u Jasenovcu. Drašku i Petru naredili su da očiste vagone od mrtve dece i izmeta. Jeziv prizor. Živa srpska deca nose mrtve malene sunarodnike i po naređenju bacaju ih u Savu

Ubrzo su uhapšeni Vaš otac, stric, deda…  Više nikada ih niste videli.
Tog proleća po svim selima i gradovima odvodili su ugledne Srbe, a potom sve muške glave. Uhapsili su mog oca, strica Dušana, dedu Jovana i majčinog oca Teodora. Deda Teodora su uhapsili među prvima zbog toga što je bio solunski dobrovoljac. I nisu se zaustavljali. Teodor je istog dana ostao bez braće Dmitra i Dušana, sinova Milana i Dušana, a ubrzo je stradala i moja majka. Sve su mu ustaše pobili zato što je bio Solunski ratnik. Pakleno vreme, kada su zemljom hodali ljudi bez milosti. U njihovim  srcima carovala je zmijska mržnja. Tog strašnog dana pristigla je ustaška satnija, hrvatski vojnici iz Zagreba, zvaničnog naziva „Ante Starčević". Vodio ih je ozloglašeni  ustaša Slavko Dasović. Da ne zaboravim, kada su početkom maja 1941. godine stigli u Sanski Most, samo za tri meseca od njihove zverske ruke pobijeno je na stratištima, jamama, logorima preko 10 hiljada Srba. Podsećam vas, pred rat je u srezu Sanski Most bilo 38 hiljada Srba, 18 hiljada muslimana i 8 hiljada Hrvata. Smatra se da je svaki drugi Hrvat i musliman pomagao u hapšenju ili klanju. Na Ilindan, 2. avgusta, samo u jednom danu oko pet i po hiljada Srba bačeno je u dve iskopane  jame  u Sušnjaru, na imanju mog oca, u blizini sela. Muškarce su zvali da se jave zbog nekog popisa. Masovno su punili zatvore, škole, magacine. Tamo su ih ustaški monstrumi mučili. Docnije sam saznala od jedne žene koja je, takođe, tada bila u pritvoru, da je gledala kako ustaša naređuje mom ocu i stricu da se tuku i jedan drugom lome ruke i noge. Oni su se puno voleli, svi smo srećno živeli u velikoj gazdinskoj zajedničkoj kući. I pre su pristali da idu u smrt zajedno nego da jedan drugog popreko pogledaju. Izmasakrirani su bajonetima. Bačeni su u jamu Šušnjar.

Kao bespomoćno dete gledali ste kako Vaša mrtva majka nestaje u plamenu.
U selo je 2. avgusta stigao brat našeg sluge. Radio je u Gestapou i bio u SS Handžar diviziji. Pre rata su iz naše kuće nosili hranu i sve što im je za decu trebalo. Onda su sve zaboravili. Naša kuća bila je na proplanku. Majka ga je videla. Pre toga su zapalili sve preostale seoske kuće. Majka je ostala sa devetoro dece – sa nama, i sa decom od strica Dušana. Sa beskrajnom tugom predosećanja večnog rastanka blago, s puno ljubavi nas je gledala. Nikada neću zaboraviti umilni pogled majke koja nas ljubi za večnost. Plakala je tiho. Mi smo prigušeno jecali. Tešila nas je. Sve izljubila. Jedva se rastala od devetomesečnog Jovice koga je još dojila. Te divne nežne ruke. Nikada više nisam osetila tu ljubav. „Mili moji, molim vas, čuvajte se i bežite u kukuruz! Draško, sine, ti si najstariji, brini o svima njima, jer neće imati ko, ako se meni šta desi." Bile su to poslednje majčine reči. Nismo još ni stigli da uđemo u veliku njivu sa visokim kukuruzima, a oni su počeli da divljaju. Majka je potrčala za nama. Na nesreću, vratila ju je rika životinja iz naše štale koja je kao i kuća – bila u plamenu. Imali smo puno krava, konja, volova. Sećam se našeg crnog bika kojim se otac ponosio i redovno osvajao nagrade na koridi pod Grmečom. I danas čujem pucketanje buktinje koja sve guta, i riku životinja. Majka je otvorila vrata štale da spasi životinje. Ispred nje se odjednom pojavio bivši sluga, grubo je gurnuo. Pala je i posrćući ustala i rekla mu: „Omere, zlotvore, šta nam to radiš? Vrati mi mog muža i devera, puna su dva meseca kako si ih odveo. Ko će našu decu da othrani!?" Umesto odgovora, hladnokrvno, sa ciničnim osmehom, ispalio je metak majci u glavu. U čelo u visini očiju. Pala je kao pokošena. Mi smo drhtali i grcali. Prigušivali jecaje. Srce mi je ječalo. Bila sam izbezumljena od šoka, užasa. Na trenutak sam izgubila svest, nisam mogla da dišem. Presekla me buka. Velika užarena greda počela je da pada na našu mrtvu majku, koja se pretvorila u buktinju. To je najteži trenutak u mom životu! I danas zaplačem kao malo dete. Bila nam je tako potrebna. Sve kasnije su bili surovi dani okovani ledenom mržnjom. Nije mi jasno kako sam sve preživela i kako uopšte postojim.

Kako ste se spasavali posle majčinog ubistva?
Omer je, to smo čuli u kukuruzištu, pozvao ustaše da krenu u potragu za nama. „Znam odlično tu porodicu. Imaju devetoro četničke kopiladi. U kukuruzu su. Moramo ih naći i sve preklati!" Ostalo je nas devet sirotana: od strica Dušana najstariji sin Draško, imao je 14 leta, Petar je napunio jedanaestu, Slavka devet i Rada tri godine. Moja rođena sestra Nevenka 13, Dara 11, Mile 9, i ja pet godina, a Jovica još beba. Pred pogibiju majka je poslednji put podojila Jovicu! Sve dublje smo zalazili u ogromnu njivu sa kukuruzima koju je otac sa ljubavlju negovao. Čuli smo kako nas dozivaju, prete, traže. Sve je bilo dobro dok Jovica nije počeo da plače. Dara mu je čvrsto zatvorila usta. Iz ruku joj je ispao nekoliko puta. Ponovo ga je stegla da ne bi plakao. Sve se stišalo. Bila je noć, jeziva, avgustovska. Ispred nas je izašla naša krava Šarulja. Ona nas je kasnije hranila. Kada smo je prvi put pomuzli, hteli smo da nahranimo Jovicu, ali on je bio mrtav. Jecali smo svi. Užasna noć. Spavali smo ispod zvezda u tužnom dvorištu u kojem je dogorevao naš dom.

Bili ste svedoci užasa jedne noći u Sanskom Mostu.
Počeli smo da živimo život omraženih, prokaženih. Život beskućnika. Morali smo da prosimo. Obično Rada i ja. Slavka je rekla da smo umiljate i da će se neko na nas smilovati. Malo hleba – očajno smo molile. I danas čujem: „Marš iz dvorišta !" Tako bi nas dočekivali u muslimanskim i hrvatskim kućama. Malo smo hrane mogli da sakupimo. Spavali smo na tavanu železničke stanice u Sanskom Mostu. Jedne noći čuli smo pleh-muziku. I sad mi odzvanja „Lili Marlen". Hiljade i hiljade muškaraca, Srba, kretalo se tiho. Bili su izmučeni. Nema kolona bez kraja. Ponadali smo se da ćemo videti oca, dede ili strica. Nismo tada znali da su već mrtvi. Kolona je išla prema Šušnjaru. Bili su vezani jedan za drugog, ruke preko ramena vezane oštrom žicom, tako da ako bi jedan pao, prerezao bi vrat drugom. Sve do zore koraci, senke smrti. Pred zoru na kraju kolone išla su zaprežna kola, sa lopatama, krečom, natovarenim maljevima, pijucima. Pa još jedna kolona naših nesrećnika. Pored njih ustaše, proklete. Srbi su od batina, mučenja, bili napola mrtvi. Pitaju se danas ljudi, kako je moguće toliki narod, svi zdravi, otresiti, pametni, zašto se nisu suprotstavili tom životinjskom zlu? Malo je onih koji znaju da Srbi nisu tek tako išli pod nož. Još u zatvoru, svakog dana, u koloni stalno im je ponavljano: „Ukoliko budete pružali bilo kakav otpor, cela porodica će vam ubrzo biti ubijena. Žrtvovali su sebe misleći da tako čuvaju svoju decu, roditelje, supruge, majke, sestre. Nisu jadnici znali, ni slutili da je većina njih  već ostala bez porodica.

Koliko je dece progutalo Jastrebarsko verovatno najbolje zna Vatikan. Sve je u njihovim arhivama. Ali to je dobro čuvana tajna, jer kada bi se otkrilo, potvrdilo bi se zvanično učešće Vatikana u sistematskom uništavanju pravoslavnih Srba, ubijanju srpske dece, budućnosti jednog naroda

Sticajem okolnosti Draško je bio na Šušnjaru i tako bio svedok ustaškog klanja i bacanja u jame.
Video je nepreglednu kolonu Srba, mladih, sredovečnih, starih. Neke je prepoznao iz Kruhara, neke iz obližnjih sela. Dve ogromne jame već su bile iskopane i pripremljene. Na imanju mog oca. Užasno je to saznanje. Muslimani su iskopali jame za Srbe. Unezveren Draško je posmatrao krišom kako naš komšija Dino Vranić bajonetom ubija ljude. Sa velikim apetitom je nabijao srpske bebe na bajonet. Po tome je kasnije postao ozloglašen. Na taj način je završila moja strina i njena beba. Pridružio mu se i Hrvat Viktor Tunjić, ustaša koji je kasnije „mirne savesti" pobegao u SAD. Naravno da titoistička vlast kasnije nije ništa učinila da bude vraćen i kažnjen. Draško je gledao kako maljem iz sve snage udara čoveka. Pričao nam je da mu je pucanj lobanja bio kao mora dugi niz godina. U predelu stomaka zarili bi u svakog nesrećnika bajonet i onda bacali u jame. Nekoga su zaklali. Sve  je tiho odrađivano. Ni pucanj nije smeo da se čuje. Kada su završili posao bacali su kreč. Sećam se da je kasnije krv u potocima izlazila iz jama, prolazila kroz zemlju. Kakav je to narod koji nedužnom ljudskom krvlju poji zemlju? Monstruozan! Svi bunari su bili puni ljudske krvi. Nismo imali više gde da pijemo vodu. Krišom smo po noći odlazili na Savu. Naša krava više na tom zemljištu nije pasla. I životinja zna za milost i saosećanje. Oni ne! U Sanskom Mostu sutradan veselje, stigao italijanski cirkus! Muslimanske i hrvatske porodice sa svojom decom. Većina muškaraca prethodne noći bila je u Šušnjaru. To je postala svakodnevica za Srbe širom NDH, u Jadovnu, hercegovačkoj Koritskoj jami, u Lici. Na sve strane jame. To je najveći genocid o kojem se malo, ili skoro ništa ne zna. Po nekim podacima u jamama je stradalo više Srba nego u Jasenovcu, a pominje se 730 hiljada jasenovačkih  žrtava. Dane Lastavica je pišući knjigu o jamama naveo da u Hrvatskoj postoji preko 324 jame. U BiH to nikada i niko nije ni brojao! A i Kozara i zapadna Bosna pune su jama…

Kažete da ste ubrzo morali da idete u obližnju katoličku crkvu na prisilno pokrštavanje?
Jedno jutro čuli smo sa razglasa obaveštenje da ko od srpske dece ne dođe na pokrštavanje biće ubijen kao oni na Šušnjaru. Svi smo morali na prinudno pokrštavanje! Sada je nepregledna kolona srpskih mališana čekala na pokrštavanje. Nas je pronašla baba Smilja, sestra deda Teodora Majkića, mamine familije. I povela nas. Smilji je hrvatska vojska pobila osamdesetoro bližih i daljih u familiji Majkića. Ostala je sama. U katoličkoj crkvi fratar Ilija Šermet, uz ustaškog vojnika, pita:„Je li dobrovoljno primaš rimokatoličku veru? Baba Smilja ćuti. Tri puta je pitao. Na kraju mu je odgovorila: „Kako crno dragovoljno, kada ste mi sve moje Majkiće pobili!" Šermet dade znak ustaši da je vodi. Do izlaza iz „božijeg hrama" tukao ju je kundakom po leđima. Pitao nas je koliko imamo para, rekavši da se krštenje plaća, i oduzeo nam sve što smo tih dana isprosili. Na dokumentu jednom za sve nas pisalo je: „Deca Drage Delića dragovoljno prelaze u rimokatoličku veru i sa tim svetim činom oni postaju Hrvati". Ti papiri su išli u Banja Luku, a akciju pokrštavanja nadgledao je i izvršio Alojzije Stepinac. Videla sam ga nekoliko puta. Izvesno vreme proveli smo kao sluge na imanju zločinca, komšije Dine Vranića. Spavali smo u štali. U proleće 1942. po nas je došao Omer Alagić i rekao da je NDH organizovana, da je „NDH progledala i sada se otvaraju sirotišta na sve strane. Ovi Delići idu za Jastrebarsko". Strpali su nas u vagone za stoku, bez vode, hrane. Tri dana su nas mučili, a mogli smo da stignemo za jedno popodne.

Vaša prva stanica na putu za Jastrebarsko bio je Jasenovac.
Isterali su nas na livadu u Jasenovcu. Drašku i Petru naredili su da očiste vagone od mrtve dece i izmeta. Jeziv prizor. Živa srpska deca nose mrtve malene sunarodnike i po naređenju bacaju ih u Savu. I danas mi je pred očima ulaz u jasenovačko pakleno grotlo. Draško nam je pročitao šta piše na ulazu. „Klaonica za Srbe, Židove i Cigane". Ogromnim slovima. Kasnije sam saznala da su Nemci, kada su prvi put poraženi na istočnom frontu, prepravili tablu, napisali na njoj samo „Radni logor". Te noći deportovano je mnogo dece iz Bihaća. Tih dana jama Garevica kod Bihaća, i neke druge, progutali su oko 20 hiljada Srba. Sa nama su bili i siročad iz Ključa, Petrovca, i u isto vreme nizale su se jame u tim mestima. Plan je bio da nas smeste u klostere, odnosno samostane. Tako je zacrtao Mile Budak, tadašnji ministar. Ko zna koliko je kompozicija svakog dana pristizalo sa srpskim mališanima.

Imate li snage da nam podrobnije opišete te jasenovačke dane?
April. Hladno. Spavali smo u barakama. Izjutra bi nas isterali. Draško nam nije dao da pijemo vodu iz močvara jer se od raspada ljudskih leševa pretvorila u crvenu vodu sa crvima. Pronašao je zarđale konzerve i po noći išao do Save po vodu. Kada je stigao bio je izbezumljen. „Ubijali su Srbe, padaju u reku. Sava nosi mnogo leševa". Još nam je prestravljen šaptao: „Video sam skele, ali ne od balvana, nego od mrtvih ljudi. Napravili su skele vezujući mrtve žicom. Preko njih su prelazili jadni starci i žene, deca sa hrvatske na bosansku stranu u Donju Gradinu u logor". U Donjoj Gradini ima 125 jama. Ekshumacija je obavljena na samo pet. Pretpostavlja se da je u jamama Donje Gradine  postradalo oko 500 hiljada Srba, i to samo na bosanskoj strani.

Vaš brat je video i deportovane Jevreje iz Sarajeva.
Video je kada su pristigle kompozicije sa Jevrejima. Ovog puta to su bili Jevreji iz Sarajeva, oni najbogatiji. Morali su prvo da poskidaju sav nakit. Te noći u peć ciglane ubacivali su Jevreje. Tako su ustaše pekle ciglu. U vazduhu smo osetili neki čudan, neprijatan miris – miris spaljenih ljudi. Ujutru više nije bilo nijednog Jevrejina. Preko 350 jadnika samo te noći je spaljeno. Još užasnije je bilo nakon kozaračke ofanzive, u junu 1942. Sa Kozare se sručilo preko 70 hiljada srpskih seljaka. Porodice bez kraja. Na Kozari su sve srpske kuće popaljene, a narod je transportovan u Jasenovac. Posle nekoliko dana stočni vagoni iz Jasenovca vozili su nas za Zagreb. Bili smo smešteni u „Zavodu za gluhonijeme", koji je pretvoren u sabirni centar. Svakog dana smo po stotinu puta čuli, stalno su nam ponavljali: „Upamtite, vaše roditelje poklali su srbočetnički koljači". Prvi put je trebalo da dobijemo hranu. Bila je pripremljena neka kaša, a dece 30 puta više nego što je bilo kaše. Veoma su se ustaše zabavljale, smejali su se, kada su videli kako se ogladnela siročad otimaju za hranu.

Katločki sveštenici i nacistički pozdrav

Ubrzo ste prebačeni u Jastrebarsko.
Dočekala nas je časna sestra Pulherija. Odmah su odvojili braću od nas. Bili smo u napuštenom dvorcu mađarskog grofa Erdedija, u podrumu, vlažnom, smrdljivom, punom paučine, miševa, pacova, velikih crnih buba. Svako jutro gledali smo kako iznose mrtvu decu. I tu su bile jame. U cik zore dolazio je grobar Franjo Ilovar zaprežnim kolima, lopatom tovario mrtve. Jula 1942. bilo je na hiljade mališana. Pogotovo posle Kozare. Jastrebarsko je najveće stratište srpske nejači i jedini koncentracioni logor za decu na svetu. Koliko je dece progutalo Jastrebarsko verovatno najbolje zna Vatikan. Sve  je  u njihovim arhivama. Ali to je dobro čuvana tajna, jer kada bi se otkrilo, potvrdilo bi se zvanično učešće Vatikana u sistematskom uništavanju pravoslavnih Srba, ubijanju srpske dece, budućnosti jednog naroda. Bili smo gladni, bolesni. Plakali smo. I zbog toga bili zverski kažnjavani. Dobijali smo batine i kada bismo po noći od pretrpljenih užasa u snu vrištali. Ja pogotovo kada bih sanjala majku u plamenu. To časna sestra Ana Pulhertija više nije mogla da izdrži. Bila je zloglasna. Kasnije je optužena da je kriva za smrt preko tri hiljade dece u Jastrebarskom. Ona je inače bila svastika Mila Budaka, koji je osnovao logor za srpsku decu. To jutro sa grupom od 100 mrtve dece morala sam i ja. Za kaznu sam prethodno bila skoro na smrt prebijena. Zvala sam se 97. Dobila sam 97 udaraca šibom, a pala u duboku nesvest posle 50 udaraca. Ostalo je morala da podnese moja sestra. Slavka mi je kasnije pričala da su mi leđa i ruke bili krvavi, i da sam ubrzo prestala da dajem znake života. Misleći da sam mrtva bacili su me u zaprežna kola, ali na nesreću bila sam na dnu ispod mrtve dece. Užasan je bio osećaj kada sam se osvestila u jami sa mrtvom decom. Imala sam samo šest godina i bila svesna da ću biti živa zatrpana ako ne izađem. U magnovenju sam drhtavim nogama pokušavala da se popenjem. Zubi su mi cvokotali od straha. Moje noge su propadale pored glava, ruku, nogu, mrtvih. Nekako sam uspela da se iskobeljam i u trenutku kada je grobar krenuo da pospe kreč video me je i toliko se uplašio da je vrisnuo i pobegao misleći da sam vaskrsla.

Vi ste ubrzo ponovo gledali smrti u oči.
Kada sam izašla iz jame nisam mogla da se snađem, nisam znala kuda dalje. Pored mene se odjednom pojavio pas Reks, čiji je vlasnik bio Dasović. Optužili su me da sam pokušala da pobegnem, a za taj prekršaj kazna je bila klanje. Ostati živ i normalan i preživeti klanje, i videti kako kolju srpsku decu kao jaganjce – za mene će to uvek biti čudo! Nož kojim su klali bio je vrlo dug, uzan kao prst i sa obe strane imao je oštrice. Časna sestra je držala detetu glavu, a koljač bi zario nož pravo u detetov grkljan, ali tako da oštrica prođe sa druge strane kičme. Svakom zaklanom mališanu vadili su oči i slagali u korpicu. Na dar kardinalu, kako sam docnije saznala. Bila sam poslednja u redu. Navikla sam na umiranje, i više sam drugovala sa smrću, a malo znala šta je život. Kada mi je časna sestra rukom zahvatila glavu i povukla je unazad, ja sam koljača mirno ali netremice gledala. Onim čistim, milim, nevinim, detinjim pogledom. Bio je potpuno izgubljen. Umesto da do kraja zarije nož, odjednom ga je izvadio. Krv je šikljala iz mog vrata. Na sve strane. Od krvi i časna sestra, i ustaša i ja. Slivale su se i lokve od zaklane dece. Vidite, nosim  dubok ožiljak sa klanja u Jastrebarskom. Tada su me odveli u ambulantu, oprali ranu i zašili, stavili mi obloge na leđa, zavili vrat, dali lekove i potom mene i moje sestre preselili na prvi sprat gde su bila smeštena ustašku siročad. Oni su imali istinsku negu, dobre obroke, išli u školu. A mi, Srpčad, dole smo  umirali. Dugo godina su me moji ozloglašeni usvojitelji terali da krijem vrat i ožiljak – svedočanstvo ustaškog zločina…

Kako se desilo da vas odvedu iz Jastrebarskog?
Slavko Dasović je došao po jedno muško dete. Časna sestra rekla je da ima samo devojčice. Kada nas je pogledao onako blede, mršave, krastave, bio je izričit da ne želi kući da vodi nijedno. Ali, valjda ta grčevita borba za život instiktivno me je gurnula. „Uzmi mene, biću dobra", rekla sam mu i pritrčala umiljato i plašljivo. Negde duboko u duši stidim se tog svog gesta. Kako sam uopšte mogla da potrčim, molim i kasnije oslovljavam sa „tata" okorelog zlikovca koji snosi odgovornost za brojne pokolje, pa i one u Sanskom Mostu, mom selu. Onda sam bila očajno uplašeno dete. Sada razmišljam kao odrasla, iskusna osoba. Interesovao se za mene, za moje poreklo. Moj identitet bio je izbrisan. Naučila sam da sam 97. I ništa više. Sećanja u magnovenju. Srećom, čula sam kako časna sestra odgovara da ima moj karton. Da sam Zorka Delić. Ali i trenutka kada mu je objašnjavala koje sam godište i činjenicu da su mi lažno napisali da sam mlađa dve godine, a kroz smeh je rekla: „ Šta može da pamti dete od tri godine. Ništa". Kao da sam se ponovo rodila. Ja sam Zorka, a ne 97 – ponavljala sam u sebi.

 

Imala sam šest godina i navikla na umiranje, više sam drugovala sa smrću, malo sa životom. Kada mi je časna sestra rukom zahvatila glavu i povukla je unazad, ja sam koljača mirno ali netremice gledala. Onim čistim, milim, nevinim, detinjim pogledom. Bio je potpuno izgubljen. Umesto da do kraja zarije nož, odjednom ga je izvadio

Kako ste sesnašli u novim okolnostima u Zagrebu?
Došla sam kod Slavka Dasovića. Domaćica je bila njegova prijateljica, ustaškinja Marija Čop, Hrvatica iz Zagreba kojoj od prvogmomenta nisam bila simpatična. Radila je u ustaškom pokretu i svakog jutra u uniformi odlazila na posao. Živeli su u velikom jevrejskom stanu, a vlasnicu i njenog sina isterali su u sobičak. Morali su oboje da se pokrste, i za to su dali puno zlata, novca. Sina su joj ubrzo odveli na školovanje za fratra. Ili to, ili smrt. Kasnije sam se u stanu sprijateljila sa tom Jevrejkom i jednom joj spasila život, prikrivši je, tako da je ustaše nisu pronašle. Bila je preplašena, bespomoćna. Oko vrata sam uvek morala da nosim šal. Rana je polako zarastala, a Dasović i Čopova su mi strogo naredili da maramu ne skidam i nikada nikome ne pričam o rani i ožiljku na vratu, inače će me vratiti u Jastrebarsko. Sećam se da je Marija Čop prvu noć insistirala da me Dasović vrati u logor, i da ona neće da brine o srpskom kopiletu. Te noći sam legla gladna i pošto je bilo jabuka na ormaru, popela sam se, uzela jednu. Istog momenta se našao pored mene Reks, a ovo dvoje su se grohotom smejali, uz komentar da su znali da sam lopov. Sutradan sam bila surovo kažnjena i rečeno mi je da će me pas rastrgnuti. Marija Čop posle izvesnog vremena nije htela da brine o meni, tako da me je Dasović odveo kod njegove sestre, šezdesetogodišnje udovice Jelke. Retko je navraćao. Kasnije je pobegao u Ameriku, a Jelki slao novac. Školovala me je i vaspitavala kao pravu Hrvaticu katolkinju. Učila da ne volim Srbe, četnike. Ponavljala da sam siroče zbog srbočetnika. Terala me je da idem stalno u njihovu crkvu, što je izazivalo kod mene pravi košmar. Prekinuta je svaka veza sa mojim sestrama, braćom. Dugo nisam znala šta je sa njima. Dugo sam nosila lažno ime, imala drugi identitet, a u dokumentima logorskim je pisalo da sam mrtva. Bila sam Marija Dasović. Posle rata Dasović je zbog optužbi za zločine nad Srbima bio godinu dana u zatvoru. Kada je izašao hvalio se da mu je pomogao njegov ratni drug iz Prvog svetskog rata, Josip Broz. Otišao je za Ameriku. Kada je sasvim ostario i vratio se, u bolnici u Zagrebu, na samrti mi je priznao da je kriv za moju porodicu i molio me da mu oprostim. Nisam mogla. Dao mi je neku fotografiju. Okrenula sam se i otišla. O Jelki sam se brinula do kraja njenog života. Živela je u Mostaru sa mojim suprugom Vlajkom, i sa mnom. Nisam je ostavila. Formirala sam porodicu. Izrodila dvoje dece, sina i ćerku. Oboje su sadazreli ljudi i priznati stručnjaci u svojoj profesiji. Sa Vlajkom sam živela 34 godine u srećnom braku.

Za kraj, opišite nam vaš susret sa Ivom Andrićem.
Bila sam predsednik literarne sekcije u zagrebačkoj gimnaziji u trećem razredu. Profesorica hrvatskog jezika predložila je da u goste pozovemo Krležu, čemu sam se suprotstavila. Pamtim Krležu po ružnom gestu, kada sam imala osam godina. Dasović me je poslao sa pošiljkom kod nekog generala, a ja greškom ušla u Krležin stan da odnesem pismo. Pitao me je kako ga ne prepoznajem, kada je on čuveni hrvatski pisac. Odgovorila sam tada da nikada nisam čula za Krležu. Isterao me je napolje. Predložila sam profesorici da u Zagreb pozovemo Andrića. Iva Andrića sam čitala, volela i poistovećivala svoju sudbinu sa sudbinom janičarskog srpskog naroda. Danka u krvi. Sebe sam doživljavala kao janičara. Bila sam presrećna kada nam je došao Andrić. Govorio je o sebi, svojim delima, i na kraju došao i na naš čas likovnog. Lepo sam crtala, pa sam iskoristila priliku da ga portetišem. Kada sam mu poklonila rad bio je iznenađen. Rekao mi je da imam smisla za umetnost. Napisala sam mu posvetu. Za uzvrat on je meni poklonio knjigu „Na Drini ćuprija" i napisao posvetu koja, kao da je kasnije obeležila ceo moj život. Zamolila sam ga da ne piše Mariji Dasović posvetu, nego Zorki Delić. Sve je brzo shvatio. Na posveti je pisalo: „Vaš entuzijazam, snaga, ljubav prema životu, lepoti, ljudima, vode vas teškim putem na kojem ćete uvek biti pobednik

.

 

 

Vaskrsnuæe Zorke Deliæ | Peèat - Milorad Vuèeliæ

Preživeo pakao Jasenovca

Aleksandar MACANOVIĆ, 08.04.2010 20:59:57

Ocena: 5.00 (Glasova: 14)

Komentara: 0

 

Gojko Knežević

 PUT stradanja, a potom i izbavljenje Gojka Kneževića, tada malog logoraša koji je uspeo da preživi pakao Stare Gradiške, Jasenovca i Jastrebarskog, u potpunosti se poklapa sa spasilačkim akcijama Diane Budisavljević. Iako to i ne zna, Gojko je, verovatno, jedno od hiljade dece koje je zahvaljujući njoj spaseno od sigurne smrti u logorima.
U trošnoj i skučenoj kancelariji Udruženja logoraša Drugog svetskog rata u Banjaluci, čiji je predsednik, Gojko nam priznaje da nije čuo za Dianu Budisavljević, ali jeste "za neku ženu koja je spasla mnogo dece od smrti u logorima". I eto, opet: Dianino ime toliko je potisnuto da se za nju ne zna čak ni među preživelim logorašima sa Kozare!

Svirepost

POTRESNA trasa Gojkovog stradanja vodi od Stare Gradiške, gde su ga ustaše, kao osmogodišnjaka, transportovale u leto 1942. godine iz zbega na Kozari, pa preko Jasenovca, gde, u organizaciji Diane Budisavljević, prvi put interveniše Crveni krst.
Iz Jasenovca dolazi u Sisak, gde raspoređuju male logoraše, a potom ga nevoljni put vodi do "kužne" bolnice u Zagrebu, pa sve do Jastrebarskog. Odatle ga u jesen 1944. godine odvode u Zavod za gluvonemu decu u Zagreb, gde će ga konačno spasti jedna druga žena.
Kroz čitavu sudbinu tada tek dečarca, poput nevidljive niti - a da toga nikada nije postao svestan - provlači se ime Diane Budisavljević, koja je vodila većinu akcija spasavanja iz pobrojanih logora. Na jednom od sačuvanih dokumenata iz Hrvatskog državnog arhiva gledamo spisak dece odvedene iz Siska u Zagreb te 1942. Gojkovog imena ni na jedinoj strani nema, ali tu su druga deca iz njegovog sela, Knežice...
- Majku Jovanku su zaklali na moje oči u Jasenovcu, a izgubio sam i devetoro braće i sestara. Svi su pobijeni u logorima. Jedini ja, eto, preživeh - kaže Gojko, kao da se jada. - Ustaše su uživale u otimanju dece od majki, pa su tako moju tek rođenu, dvomesečnu sestricu oteli od majke. Moja mama, krupna i jaka žena, Kozarčanka, u rvanju sa ustašama, četvoricu poobara u blato, a ostale ustaše, koje su posmatrale, iskidali su se od smeha, kako ih jedna žena pobaca okolo kao snoplje. Poniženi, izvadili su noževe, uhvatili je i odsekli joj dojku. Majka je izgubila svest, i tada su je zaklali. Sestricu su samo bacili uvis i dočekali na nož.

Spasenje

DEČAK je bio u grupi logoraša koji su sve to posmatrali. Jedan od starijih rukom je zatvorio usta, da ne jaukne za majkom i sestrom, da se ne oda i bude sledeći pod ustaškim nožem.
Preživelo je kozaračko dete i odvođenje na streljanje, i mnoga druga mučenja i bolesti u logorima, ali će se do kraja života sećati dana kada je spasen i svog anđela-spasioca.
- Bilo je to u jesen 1944. godine, kada su nas, grupu dece, ponovo odveli u Zavod za gluvonemu decu. Pavelić je dozvolio da Zagrepčani uzimaju decu pod uslovom da im promene ime, da ih vaspitavaju u duhu hrvatstva i ustaštva, te da zatru svaki trag porekla toj deci - priča Gojko.
Blanka Novaković je bila zagrebačka intelektualka, ženevski student, bogatašica, otac joj je bio senator, građevinski preduzetnik, a bila je udata za Stjepana Novakovića građevinskog inženjera.
- Ako postoji anđeo, to je bila ona. Kada je čula za taj logor-prihvatilište dece, ona je odmah uzela sedmoro srpske dece - priča Gojko. - Kada je došla do mene, ja sam bio na samrti sa nekih

petnaestak raznih bolesti: difterija, dizenterija, upala pluća, upala porebrice, rahitis, gliste, uši... Na glavi je imala maramu, i ja sam u onoj agoniji, kako ju je obasjalo sunce, pomislio da je moja mama i povikao sam: "Mama, vodi me odavde!" To joj je, valjda, osim humanih, pobudilo i majčinske osećaje, jer nije imala svoje dece, uzela me u naručje i ponela prema kapiji.

Novi dom

A NA kapiji - poslednja prepreka.
- Ustaša me pita: "Hoćeš da ideš sa ovom tetom?" Ja tada malo dolazim sebi iz onog bunila, gledam u ustašu, pa u nju i kažem: "Neću!" A taj ustaša odmah dočeka: "Ma milostiva, mali ima pravo, dok dođete do kuće on će umreti". Ona se iznenadila pa me pita: "A sinko, zašto nećeš?" Ja gledam u nju, vidim neka dobrota, nežnost isijava joj iz očiju, pa kažem: "Hoću, ali da uzmeš i mog prijatelja Boška". A taj Boško je bio zdrav dečak, rodom sa Korduna, koji je pola svoje hrane delio sa mnom, onako iznemoglim.
Tog dana Blanka je osim sedmoro ranije uzete dece, spasla i Gojka i Boška. Sve je udomila kod prijatelja, a Gojka je uzela sebi. Oporavila ga od bolesti i posle školovala pod imenom Vojko Novaković.
Gojka je 1949. godine pronašao otac-partizan, koji je tražio familiju izgubljenu u ratu. Kada je preminuo poočim Stjepan, 1954, Gojko je napustio Zagreb i otišao na dalje školovanje u Tehničku školu u Beogradu. Blanka je umrla tri godine kasnije. Do kraja života posećivala je Gojka dok je bio na školovanju u Beogradu.      

IZ “DNEVNIKA DIANE BUDISAVLjEVIĆ“
4. avgust 1942, Jasenovac
"Prošla sam kroz čitav logor i govorila ženama da ću preuzeti decu. Bilo je mnogo teško bolesnih žena i dece. Ležali su na zemlji. Žele da mi predaju mnogo dece koja su teško bolesna, čudnovato plava u licu. Kažem da ne smem da dovedem teško bolesnu decu. Znam da u Zagrebu nema mogućnosti za smeštaj. Ne možemo da ih smestimo u ustanove sa zdravom decom, jer će nam sva umreti. Bilo je strašno što nisam majkama, u njihovom očaju, mogla pomoći. (...)
Požurivala sam polazak, znajući da me nestrpljivo očekuju. Napunili smo 15 kola s decom i poslali ih na kolodvor. Kao i prethodnog dana, upozoravam veće dečake da se prilikom vožnje kroz logor sagnu i budu potpuno tihi. Jako se bojim da će mi opet dečake zadržati, ako budu smatrali da su stariji od 14 godina. (...)
Bio je to naporan dan, pun stravičnih utisaka, jada i očaja, utisaka koji su me dugo progonili i te žalosne spoznaje su verovatno bile uzrok mom dugotrajnom pobolevanju.
Polazimo oko 23 časa, s 1.200 dece. Imala sam dojenčad koju sam opet pažljivo pokrila belim omotnim papirom, jer noć je bila hladna."

CISTERNA
U LOGOR su nam dovozili cisternu za vodu koja je sa stražnje strane imala vrata. Ustaše su nam govorile: "Hajte, deco, vodimo vas mamama i tatama kući". Deca nagrnu u cisternu, to je cika, vriska. Ja se nisam gurao jer su mi mamu već zaklali, a za oca sam znao da je u partizanima. Kad napune cisternu decom, zatvore je, negde usput puste gas i podave ih, pa se vrate po još dece - svedoči Gojko.

DUMBOVIĆ
U PRILOGU "Dnevnika" među dokumentima su i transportne liste dece iz logora Sisak u jesen 1942, kada je Gojko Knežević, skupa sa stotinama kozaračke dece, i prebačen u Zagreb. Evidenciju dece koja su stizala u Sisak radio je Ante Dumbović, učitelj i blizak Dianin saradnik. On je, verovatno, i pomogao da se sačuva Gojkov identitet.

VEĆA OD ŠINDLERA
* Austrijanka udata za Srbina, organizovala je akciju spasavanja srpske dece iz ustaških logora u vreme NDH.
* Decu sa Kozare, Korduna, iz hrvatskih i bosanskih sela, lečila je u Zagrebu i pokušavala da nađe familije koje bi ih podizale.
* Popisala je oko 12.000 mališana u svoju kartoteku, kako bi im sačuvala imena vratila ih roditeljima posle rata.
* Imala je podršku uskog kruga ljudi, i svi su rizikovali svoje živote zbog srpske dece. Protiv nje i saradnika bile su ustaške vlasti, a posle rata je pala i u nemilost komunista.
* Umrla je gotovo zaboravljena, u Insbruku, u Austriji. Njeno ime ne nosi nijedna ulica, ni institucija u Srbiji, Bosni ili Hrvatskoj. Nema je u udžbenicima, nema ni knjige ni filma o njoj.
Sutra: Sudbine nestale u arhivama

 

http://www.novosti.rs/code/navigate.php?Id=10&status=jedna&vest=175790&title_add=Pre%C5%BEiveo%20pakao%20Jasenovca&kword_add=logor%2C%20diana%20budisavljevic

http://www.vesti-online.com/Vesti/Srbija/42556/Srpska-vlast-brise-Jasenovac


06. 04. 2010. 12:00h | T. Zečević - Vesti

"Srpska vlast briše Jasenovac"

Komentara 3

veličina teksta:+-

Da li zaista sadašnja Srbija i njena demokratska vlast, a zbog građenja novih dobrosusedskih odnosa ne samo prećutkuje već pravi i strategiju za brisanje najtragičnijeg dela sopstvene istorije? Gura li u zaborav zločine Hrvata u Drugom svetskom ratu nad Srbima, Jevrejima i Romima, a zbog oživljavanja koncepcije bratstva-jedinstva?

Logor u Jasenovcu

Ove dileme su oživele nakon pokrenute inicijative Udruženja logoraša iz NDH o formiranju Muzeja genocida na Starom sajmištu u zgradi gde se nalazio logor od 1941. do 1944. godine.

 

Ovakvog mišljenja je i 78-godišnja beogradska penzionerka Smilja Tišma koja je kao devetogodišnja devojčica sa dve mlađe sestre i bratom stigla početkom maja u Jasenovac, prošla logore Bjelovara, Siska i Jastrebarskog, a preživela sve te strahote zahvaljujući jednoj hrvatskoj porodici.

 

 

SVE REĐE POSETE JASENOVCU: Smilja Timša

- Dosadašnji srpski nepodnošljivi zaborav jasenovačkih najstravičnijih zločina daje nam za pravo da verujemo u postojanje plana za potiskivanje iz sećanja tih zločina.

 

Zbog toga na predlog Jaše Almulija pokrenuta je inicijativa za osnivanje Muzeja genocida koji bi bio brana tom nesrećnom urođenom "zaturanju" naše prošlosti - počinje priču Smilja Tišma.

Inače, Udruženje logoraša osnovano je 2003. godine i nije nastavljač one asocijacije iz šezdesetih godina 20. veka. Od tada ono neprestano pokušava da otrgne od zaborava sve logore "jasenovačkog sistema sabirnih centara za uništavanje triju naroda".

- Od 2001. godine demokratska vlast ne krije alergičnost pri pominjanju Jasenovca. Činila je to i vlada Vojislava Koštunice, što potvrđuje kontinuitet te srpske unakažene spoljne politike. Čini to i predsednik Boris Tadić koji nikada nije hteo da nas primi.

 

Nikada nam nije ni njegov kabinet pismeno odgovorio. Jedino nam je otpisala državna Komisija za spomenike i promenu naziva ulica, obavestivši nas kako su ukinute hrvatske vize pa svako može da poseti Jasenovac i zapali sveću.

 

Šokirani Poljaci   Krajem devedesetih godina 20. veka na inicijativu profesora dr Milana Bulajića osnovan je u Beogradu Muzej za istraživanje genocida u NDH. Dve godine nakon oktobarskih promena Bulajić je smenjen, Muzej rasformiran, a svi izloženi eksponati bačeni su u podrum.   Jedna delegacija iz Poljske koja je želela da vidi Muzej genocida u Beogradu bila je zgranuta saznanjem da muzeja uopšte nema, a u Poljskoj se čak uči u školama kako su u Drugom svetskom ratu procentualno najviše ubijani Jevreji pa Srbi u NDH.

Ovaj užasni cinizam državne vlasti povredio je sve one ubijene u Jasenovcu, svu našu preklanu decu, sve bačene žive u užarene peći, sve one ubijene maljevima.

A da je reč o konceptu spoljne srpske neshvatljive politike, Smilja Tišma navodi primer ponašanja skupštine Beograda i njegovog gradonačelnika.

- Gradonačelnik Dragan Đilas ne samo što ne želi da nas primi već je Udruženju logoraša ukinuo svaku vrstu pomoći. Od prošle godine skupština Beograda ukinula nam je i autobus za posete Jasenovcu, što nije činila ni ondašnja Titova Jugoslavija.

 

A dok je bila Radmila Hrustanović, sve je funkcionisalo. Nismo morali ni da joj se javljamo ni da joj pišemo, ali 22. aprila svake godine imali smo i novac i autobuse.

 

Pošto je Hrustanovićevu smenio, ukidanjem ove pomoći Đilas pokušava da ukine i posete Jasenovcu kako bi što lakše izbledela naša bolna sećanja na ta nezapamćena zverstva u NDH.

 

 

Nevladine organizacije Pošto nas je zvanična vlast odbacila, pokušali smo da za našu inicijativu pridobijemo i nevladine organizacije. Kad tamo još gora situacija. Do "Žena u crnom" nismo mogli da stignemo, primila nas je Biljana Vučo, predsednica Komiteta pravnika za ljudska prava i rekla da se ta organizacija ne bavi Jasenovcem. Poniženja smo doživeli i u razgovoru sa Vojinom Dimitrijevićem, predsednikom Beogradskog centra za ljudska prava. A tek kako bi prošli kod Nataše Kandić koja samo traži zločince u srpskom narodu - vajkala se Smilja.

 

DEFENDING THE TRUTH ABOUT JASENOVAC (Letter No. 10)

DEFENDING THE TRUTH ABOUT JASENOVAC CONCENTRATION CAMP IN THE INDEPENDENT STATE OF CROATIA

(Letter No. 10)


This letter is written and addressed to you by three Jewish survivors of the death camp Jasenovac in the Nazi Independent State of Croatia during the Second World War who still alive in Serbia:

Cadik Danon,
the architect, who escaped from the Jasenovac concentration camp in 1942

Bozo Svarc
the retired colonel of the Yugoslav Army, who escaped from the Jasenovac concentration camp in the same year

and

Josif Erlih
the retired major of the Yugoslav Army, who was held in Jasenovac to the very bitter end and participated in the break out on 22 of April 1945 when the Croat fascist guards started slaughtering all remaining prisoners



OPEN LETTER TO JOSEPH FRIENDLY

Hi Joe Friendly,

In the letter sent around in your name on 17 of May, it is easy to discover the words and style of Barry Lituchy. There is a libel against a leading Belgrade law firm with accusations of fraud, without proving anything and even without the slightest effort to argue the case. Long on abuse but short on reasoning, this is unmistakenly Barry Lituchy.
We deplore seeing you manipulated. The allegation put now into your mouth differs completely from what you wrote to us through our Belgrade lawyers on 20 of April. Now you supposedly called our offer for the exchange of permission to publish a „fraud“, and two weeks after we made it, you applauded it. You agreed with us on permitting two books on the Jasenovac conference, which would be achieved by our permission to Lituchy to publish our testimonies in his announced book in exchange for the permission of the plaintiffs Mosic and Miletic to let Wanda Schindley to use their short presentations in her Proceedings book, now under injunction because of their individual complaints for copyright infringement.
Two weeks after our offer was made, you were the only one of the four plaintifs to answer it in a positive way in the letter to Mrs Golubovic and Mrs Gacic of the Belgrade lawyer firm Zivkovic and Samardzic:

20/04/06

Dear Ksenija Golubovic Filipovic and Marina Gacic, attorneys at law, and clients: Cadik Danon, Bozo Svarc, and Josif Erlih,
I applaud you and your clients' efforts to resolve the matters peacefully and share with you the vision of the 2 books on shelves together and all the litigation stopped...
…Memory Film (which I represent) supports your position. What remains is for all the other parties to make that choice, Wanda Schindley and Barry Lituchy, in particular. I think if Wanda would go along with it, I have some confidence that Barry would. But I just don't know about Mosic and Miletic. As they get attacked repeatedly they might be inclined to continue fighting. Hopefully, if everyone else goes along with ending the litigation they may also see the wisdom of stopping the legal battle and being included in both books….….I have been trying to reach Wanda Schindley to determine if there can be a mutual agreement to end the litigation by both sides. I welcome help in this regard by other interested parties.Joe Friendly”

We restricted the time for the offer which you applauded in your quoted letter to our lawyers. We wanted to avoid any misuse of it before the meeting of the Executive Committee of the Federation of the Jewish Communities of Serbia and Monte Negro, which put on its agenda the resumption of the case of Aleksandar Mosic at our request. We stated through our lawyers that our offer of 4th of April should be answered by 4th of May in writing, that by 8th of May those who approved it should submit signed and notarized statements, and that from 9th of May the offer would be off the table.
Lituchy and Miletic rejected our offer by ignoring it. Mosic wrote to our lawyers on 4 of May that he does not accept it, while you, Friendly, were again the exception. You did not communicate your approval to our lawyers, but sent to our friend Jasa Almuli, also a Holocaust survivor, a well-intentioned letter in which you stated:

3.5.2006.
Dear Jasa,
Sorry to take so long to respond to your first offer, but I was trying to learn of the prospects of Barry, JRI, Mosic and Miletic going along with the idea of dropping the suit against Wanda's book, and so far, I have learned nothing new. I don't know what resulted from my urgings in that direction. Your wanting my permission to publish my letters to you suggests that you would not without my permission. Is that true? What I would like to see published is that I agree with you that the litigations should be stopped by both sides and Wanda should be free to resume publication of her book so both books would be available to the public, presumably side by side on bookshelves. You could also publish that I appeal to all Barry, Mosic, Miletic, and JRI to accept the settlement offer preferably by May 4th….
Joe Friendly”

As everybody can see, you, Joseph Friendly, never considered our offer a fraud. On the contrary, you tried to achieve its acceptance by Lituchy, Mosic and Miletic.
Now Barry Lituchy turned everything upside down. He was faced with the need to respond in some way to the decision of the Jewish Federation in Serbia to dismiss his Belgrade aid Mosic from functions because he harmed the cause of spreading the truth about Jasenovac by his law suit. In the lack of any plausible response, Lituchy decided to launch an abusive attack by inventing that our offer was “ exposed to be a fraud”. Exposed when, by whom, and exposed how? These questions were not answered. Lituchy’s allegation put into your mouth remained futile.
It is not easy to understand why you, Joe, continue letting Barry Lituchy manipulate you. The misuse of your name could bring you grave calamities. He libelled a prestigious Belgrade law firm using your name. Please, think about the possible consequences of it.
Lituchy manipulated a willing Mosic, and now Mosic’s position in the Jewish community lays shattered and his reputation in the Serbian public opinion seriously damaged. The only help Lituchy could now give him was a declaration that the dismissal of Mosic was “a tragedy”. You could draw some conclusions from it. The same could be done by Mr. Milo Jelisijevic, the editor of Lituchy’s reportedly promised book on the Conference. If he publishes in with testimonies of people whose permission he has not obtained, he may also experience grave calamities.

DEFENDING THE TRUTH ABOUT JASENOVAC (Letter No. 9)

DEFENDING THE TRUTH ABOUT JASENOVAC CONCENTRATION CAMP IN THE INDEPENDENT STATE OF CROATIA

(Letter No. 9)


This letter is written and addressed to you by three Jewish survivors of the death camp Jasenovac in the Nazi Independent State of Croatia during the Second World War who are still alive in Serbia:

Cadik Danon,
The architect, who escaped from the Jasenovac concentration camp in 1942

Bozo Svarc
The retired colonel of the Yugoslav Army, who escaped from the Jasenovac concentration camp in the same year

and Josif Erlih
The retired major of the Yugoslav Army, who was held in Jasenovac to the very bitter end and participated in the break out on 22 of April 1945 when the Croat fascist guards started slaughtering all remaining prisoners


Lituchy’s aid in Belgrade dismissed

The Jewish Federation in Serbia and Montenegro dismissed Aleksandar Mosic, Lituchy’s main Belgrade assistant, from his post of President and member of the Memorial Commission of the Federation. Mosic takes part in the Board of the Jasenovac Research Institute (JRI) and is paid Editor in Chief of the JRI’s periodical.
Together with Antun Miletic, who is Chairman of JRI’s Honorary Advisory Board, Mosic plays a pivotal role in the law suit initiated by Lituchy against the editors of the Proceedings book on the First International Conference on the death camp Jasenovac in Croatia. Among 32 active participants, Mosic and Miletic were the only ones who registered copyright on their short presentations included in the Proceedings book and sued the editors for infringement. On the bases of this two individual suits, the Eastern District Court of New York ruled for a preliminary injunction of the Proceedings book.
The alleged unauthorized use of their papers of a total of 11 pages in the Proceedings book thus deprived the English reading public in US and elsewhere of the description of the horrors of Jasenovac provided by 12 survivors on 159 pages of the Proceedings book.
The dismissal of Mosic was decided on the 14th of May by the Executive Committee of the Federation, which includes representatives of all Jewish ommunities in Serbia and Montenegro. All members of the EC voted for the decision except one. In passing it, the Executive Committee declared that the truth about Jasenovac should be spread around the world and that Mosic harmed the achievement of this objective.

Jasenovac death camp, consisting of several separate units in eastern Croatia, was run exclusively by the Croat cleric-fascist Ustashas who established the Nazi “Independent State of Croatia” with German support during World War Two. In Jasenovac alone they murdered about 23,000 Jews, nearly 70,000 Romas and several hundred thousand Serbs in the most brutal ways. Jasenovac was more gresome than Auschwitz where the Nazi Germans did the mass killing in an ndustrial way. The Croatian Ustashas were killing mainly manually. They used knifes to slit the throats of their victims or blunt instrument, mallets and iron rods to brake their skulls. Only occasionally would they use bullets and furnaces.
After the war, there was a conspiracy to hide the horrors of Jasenovac. The Vatican and émigré Ustashas who escaped with its help used every device to conceal what happened there. An early book on the horrors of Jasenovac, written by the survivor Djordje Milisha after the liberation, was prohibited in Coatia on the request of the representative of the Vatican. The Croatian communist and the Yugoslav leader Tito, of Croat origin, did not do enough to induce the Croat population to face the full truth. Instead of it, they promoted a policy of reconciliation under the slogan of “Brotherhood and Unity,” which failed at the end. A monument on the site of Jasenovac was erected with considerable delay, and Tito never visited the camp. Franjo Tudjman, the president of the secessionist Republic of Croatia, established in 1991 with the support of Germany and USA, dismissed Jasenovac as a myth created by the Serbs and the Jews. His election campaign was financially helped by Ustasha émigrés.
After all this, nobody should wonder why many Belgrade Jews and informed Serbs consider that Barry Lituchy committed a moral sin by suing people who produced the Proceedings book on the First International Conference on Jasenovac, after his failing to do it during eight years. The Conference was held in 1997 at the Kingsborough College in New York. Lituchy was one of the organizers, and he collected some papers, promising a book which never appeared, not even by this very day in May, although he announced that it will e on the book shelves in April 2006.
Lituchy did not accept our offer for a peaceful solution which we made on the 4th of April of this year. We proposed that Mosic and Miletic give permission for the inclusion of their presentations, in the Proceedings book of Wanda Schindley that is under injunction, in exchange for the permission of the three of us to Lituchy to include our testimonies in the book he announced. The Proceedings book would thus be liberated and the second promised one could be distributed without restrictions from our part. We would have two books on the Jasenovac Conference. However we have none now. Our offer expired after 35 days on May 8th. Only one of the Plaintiffs, Joe Friendly, representing Memory Films Production, applauded our offer and declared at the day of the deadline that he shared with us the vision of two books on the shelves of stores and of all litigation stopped. Lituchy and the two Belgrade bulwarks of his court action, Mosic and iletic, did not accept our offer.
Mosic paid for it by his dismissal from functions in the Jewish Federation. Twentyfive Belgrade Jewish survivors appealed in vain to him to withdraw his suit. He earned their disdain. They consider his siding with Lituchy’s court action to the very end as immoral and as dishonoring the victims of Jasenovac.
By the act of dismissing Mosic, the Jewish organization of a whole nation condemned Litchy and what he did.
At the same meeting of May 14th, the Executive Committee decided to sue Lituchy’s JRI for pirating a book of capital importance that was published by the Federation in 1952 and 1957. It described and documented the crimes against the Jews committed in Yugoslavia during WW2 by the fascist occupants and their collaborators. JRI made a reprint of the book without asking and obtaining permission from the Federation. JRI’s only contribution to the reprint was a new foreword. Everything else was copied from the edition in 1957, made by the Federation. It will not ask an injunction of the reprint. It will sue JRI for compensation.

DEFENDING THE TRUTH ABOUT JASENOVAC (Letter No. 8)

DEFENDING THE TRUTH ABOUT JASENOVAC CONCENTRATION CAMP IN THE INDEPENDENT STATE OF CROATIA

(Letter No. 8)

This letter is written and addressed to you by three Jewish survivors of the death camp Jasenovac in the Nazi Independent State of Croatia during the Second World War who are still alive in Serbia:

Cadik Danon,
an architect, who escaped from the Jasenovac concentration camp in 1942

Bozo Svarc
a retired colonel of the Yugoslav Army, who escaped from the Jasenovac concentration camp in the same year

and

Josif Erlih
a retired major of the Yugoslav Army, who was held in Jasenovac to the very bitter end and participated in the break out on 22 of April 1945 when the Croat fascist guards started slaughtering all remaining prisoners



Will Lituchy use the chance?


The three of us offered Barry Lituchy on April 4 , under condition, to let him print our testimonies given at the First International Conference on the Jasenovac death camp in the book he announced for this April, eight years after the event. Our condition was that Lituchy's partners in the lawsuit he initiated, A. Miletic and A. Mosic, permit the use of their short presentations at the same Conference in the Proceedings Book already published by Dr Wanda Schindley and her Dallas Publishing.
Such an exchange of releases would result in two books on the shelves of bookstores, one promised by Lituchy and one produced by Schindley, whose distribution was temporarily stopped by court order following suits by Miletic and Mosic claiming their presentations were included without their permission.
We made our offer for such a peaceful solution through the office of our Belgrade lawyers, motivated by the desire to facilitate spreading the truth about the horrors of the worst death-camp in Europe - and by the need to avoid a further waste of time, energy and money in an avoidable court litigation. Prior to this offer, out lawyers communicated to Lituchy, his lawyer, the editor of his announced book M. Yelisiyevich and the Eastern District Court of New York that B. Lituchy did not have our permission to use our presentations given at the Jasenovac conference - and that he will be challenged in court if he does not respect our will.
In fact we were not, and still are not interested in going to court. If we are obliged to though, we will do it! But the purpose of our communication of March 14 was to make these people aware that they cannot infringe on our copyright unchallenged - and that they would only gain if they accepted the exchange of releases we wll offer.
Regarding our offer, our Belgrade lawyers stated on April 4: ”By expressing our firm belief that the audience shall be the one to decide which of the two books is better, or a more valuable contribution to the history, we are authorized to offer you a peaceful settlement of the dispute… Our clients would provide you with the publishing licenses, in exchange for publishing licences of Mr. Mosic and Mr. Miletic for the book that Dallas Publishing released, accompanied by their withdrawal of the Claim for Copyright Infringement against Wanda Schindley, a/k/a Dallas Publishing and Kingsborough Community College. We believe that this would be a most reasonable ending of this dispute as far as permissions for testimony and presentations for the two books are concerned and would allow the release of the JRI book that would include the first-hand testimony of the three living Belgrade survivors.
“We are emphasizing once more that it is not our clients' will to launch judicial proceedings against anyone, especially since we stand firmly at the point that the audience shall not be deprived of a single book, especially not one regarding such an important matter as Jasenovac; we will, however be forced to do so if our rights and clearly expressed will are disregarded”
Our offer remained without any answer for two weeks until April 19 when one of the plaintiffs, Joseph Friendly of Memory Films Production greeted our “effort to resolve matters peacefully” and declared that he shared with us “the vision of 2 books on the shelves together and all litigation stopped.”
Friendly’s action has merit, but also serious drawbacks. His letter to our lawyers approving our offer was sent in his name only. The eventual consent of Barry Lituchy and plaintiffs Miletic and Mosic was wrapped in hazy wording and was therefore uncertain. For that reason we instructed our lawyers on April 21 to inform Mr Friendly that although they appreciated his willingness to act reasonably, they could not act on this issue yet, since the other addressees of the settlement offer gave no response to our proposal. Our lawyers stated: ”We find it crucial that all the addressees are willing to settle, and to that extent we expect their answers in writing not later than May 4th , with notarized statements not later than May 8th. Otherwise, we shall deem it as all the addressees refused our offer, and the offer shall not be effective as of May 9th”.
We had to determine firm dates in order to avoid the repetition of what happened with the settlement procedure of the other Defendant and creator of the Proceedings Book, Petar Makara at the meeting of the Jewish Federation in Belgrade.. We, 25 survivors asked that A. Mosic be deprived of his functions in the Jewish Federation because of his immoral and harmful participation in the lawsuit against the authors of the Jasenovac Proceedings Book so precious to all of us. During the meeting, when that organization considered our request, the Lituchy team played tricks which we described in detail in our Letter under the title “Deceit and Blackmail.”
We are ready for a peaceful solution in clear and well-defined terms. We gave Mr Lituchy and his associates one whole month to deliberate and make up their minds on our offer. If they accept, it will benefit the truth about Jasenovac and their own honour. If they miss this chance it will be impossible for them to convince us that they are putting the interests of research about Jasenovac above their own private interests - which cannot be easily understood and even less condoned.

DEFENDING THE TRUTH ABOUT JASENOVAC (Letter No. 7)

DEFENDING THE TRUTH ABOUT JASENOVAC CONCENTRATION CAMP IN THE INDEPENDENT STATE OF CROATIA

(Letter No. 7)


This letter is written and addressed to you by three Jewish survivors of the death camp Jasenovac in the Nazi Independent State of Croatia during the Second World War who are still alive in Serbia:

Cadik Danon,
an architect, who escaped from the Jasenovac concentration camp in 1942

Bozo Svarc
a retired colonel of the Yugoslav Army, who escaped from the Jasenovac concentration camp in the same year

and

Josif Erlih
a retired major of the Yugoslav Army, who was held in Jasenovac to the very bitter end and participated in the break out on 22 of April 1945 when the Croat fascist guards started slaughtering all remaining prisoners

Lituchy’s threats do not inspire trust

One day before the Jewish Federation in Belgrade considered the participation of its member, Aleksandar Mosic in the lawsuit against the Proceedings book on the First International Conference on the death camp Jasenovac, its president A. Singer received a letter from a person he had never met or heard of before. It was written by a lady who pledged the political and moral integrity of Barry Lituchy who instigated the court action which caused the injunction of this book so precious to us.
We believe that this lady defended Lituchy, the CEO of the Jasenovac Research Institute, convinced sincerely that he was a person of integrity, acting honestly. We must tell her and others who still share her illusions, that our experience with Mr Lituchy reveals him to be a very different person.
Our first negative experience was because of the lawsuit which he initiated and which in our judgment is immoral and extremely harmful. You cannot sit on a heap of papers and reports collected at a significant Conference as Lituchy did - and over a period of eight years not produce the Proceedings Book which he promised - and then go and sue other people who did what he failed to do.
Our second negative experience was the extremely aggressive and abusive actions by Mr. Lituchy after the upheaval produced by his lawsuit. The main videographer of the Conference, Mr. Vladimir Bibic knows many facts that can destroy the credibility of the plaintiff’s accusations - and because of this Mr. Lituchy has heaped him with abuses and threats.
We are in possession of the transcript of three consecutive telephone calls Lituchy made to Bibic on the 2nd of October 2005 and recorded on his answering machine. Lituchy’s rage was apparently provoked because Bibic declared that a certain Ms. Nadja invited him to shoot the Conference and NOT Mr Lituchy, who is determined to be seen as its chief organizer. Even if Mr Bibic was in error, which we doubt, this could not and should not have triggered the torrent of rage ending in a death threat to Bibic by Lituchy. We must admit that although we are all octogenarians and experienced much evil as Jews during the Second World War, we have rarely, as civilized people, come across such haranguing and intimidating expression as used by Mr Lituchy’s in his calls to Bibic.
The transcritp reveales that the real reason for Lituchy’s threats was the danger that Bibic might reveal facts supporting the case of the accused authors of the Proceedings Book, Dr Wanda Schindley and Petar Makara whom Lituchy mentions several times during these telephone calls. In his growing rage Lituchy threatens Bibic with a court suit and even death.
We wonder what conclusions the above mentioned lady will draw from these telephone calls. In our judgment a person acting this way CANNOT be morally honest whatever political views he pretends to profess.
We were not the only ones to be startled by Lituchy’s outbursts. His colleague Joseph Friendly, also a plaintiff against Schindley and Makara, expressed his critical views to Lituchy’s erstwhile lawyer, Mr Kaplan. The following is a shortened transcript of Lituchy’s telephone calls to Bibic.


October 2, 2005:
Vladimir, This is Barry here. I know you are away but I just want to say something to you because you made me feel very bad after that phone call. You really...I feel you really disrespected me.

You say now that Nadja got you involved with these survivors and with the Conference and that is such crap Vladimir!
……And, you know, it really pains me that you are doing things with Schindley and Makara behind my back. You know, you should not be writing letters and telling.… and talking to them without telling me about it……
BEEP. The machine stopped recording him.
You know Vladimir… You really, completely dump(??) things with them and have accepted their view of things and that really upsets me……..
…….You can go on this way if it is your position but you are going to get in conflict with us, if that is your attitude that you want completely to disregard what we did... If that is your attitude then we are heading to a conflict in court. That's all I can tell you. So, be prepared!

BEEP (new message):

Vladimir, I am calling you a third time because I just talked with Nadja... And,... the situation is this that if you pretend and you go on with Schindley division that I have nothing to do with this Conference and that you came in [to that Conference] simply on your own and not at my request you will find yourself in a lot of trouble because Nadja will testify against you...
OK? So, before you write anything you better be very careful. Because if you lie and you write lies and you send it into the Court and say that you came in and we have nothing to do with it - WE WILL KILL YOU.
That's it! Bye!"

END –

What is it that Bibic knows that Lituchy is fearful will come out in Court?
There are two important points.
First, Bibic knows that Memory Films Production, one of the plaintiffs against the authors of the Proceedings Book on the Jasenovac conference, does NOT exist as it was presented in the law suit. It is NOT a partnership of Joseph Friendly, Barry Lituchy and Vladimir Bibic and never had any Statute, since Bibic NEVER signed anything to this effect. Friendly and Lituchy registered a copyright on the video series of the Conference and were selling it in the name of Memory Films Production. Bibic was EXCLUDED from this copyright although he did the main shooting at the Conference - so in effect Bibic was being robbed of his own work.
Second, Bibic knows that this video series was not the only material which Wanda Schindley and Petar Makara used in order to produce the Proceedings Book, as was falsely stated in the complaint. Bibic told friends and is ready to confirm, if the Court asks him, that he gave Schindley his raw footage of the Conference believing firmly that this material should be given FREELY for use to anyone desiring to spread the truth about the Jasenovac death camp.

DEFENDING THE TRUTH ABOUT JASENOVAC: (Letter No. 6)

DEFENDING THE TRUTH ABOUT JASENOVAC CONCENTRATION CAMP IN THE INDEPENDENT STATE OF CROATIA

(Letter No. 6) This letter is written and addressed to you by three Jewish survivors of the death camp Jasenovac in the Nazi Independent State of Croatia during the Second World War who are still alive in Serbia: Cadik Danon,an architect, who escaped from the Jasenovac concentration camp in 1942. Božo Švarca retired colonel of the Yugoslav Army, who escaped from the Jasenovac concentration camp in the same year

and Josif Erliha retired major of the Yugoslav Army, who was held in Jasenovac to the very bitter end and participated in the break out on 22 of April 1945 when the Croat fascist guards started slaughtering all remaining prisoners.
DEEDS COUNT - NOT WORDS All three of us are octogenarians. Life has taught us that what counts are actions, not words. This applies to Barry Lituchy, who is no more lecturer of Kingsborough College in New York, and his right hand man in Belgrade, Aleksandar Mosic, who together with him launched a court suit blocking the distribution of a rare book describing the horrors of the Jasenovac death camps.
Lituchy seduced many Serbs by his vocal presentation of JRI's cause until he showed his real face by initiating a court action against the Proceedings Book of the First International Conference on Jasenovac. And Mosic, who had earlier in life gained respect by his gentle speaking and good manners, has ended up as a ruthless man not even ashamed by the harsh criticism of 25 Belgrade veterans of the Jewish Community.
But no one can deceive everyone all the time! When at the beginning of the year, we were collecting the signatures for our appeal to Mosic to abandon his law suit against the publisher and editor of the Proceedings Book, an old and very respected professor of biology at the Belgrade University said about Mosic : « Obicna vrdalama « ( a trickster ). That expression in Swerbian and a simmilar one derived from German, describe a person who mispresents himself - which surely applies to Mosic. For instance, in the text of the court suit, Mosic is presented as a holocaust historian with published works. The truth is that as far as we know, he is a chemical engineer and has NEVER written any historical research work.
In the memorandum of the Jasenovac Research Institute, where Mosic is a board member and editor in chief of the JRI Bulletin , next to his name we find: «Jewish Museum in Belgrade « . We have been informed that Mosic has not been the president of the Jewish Museum since the late eighties and there is no record of any authorization for him to act as its representative in an American affiliation.
The expression «vrdalama» also implies a person inclined to deceit. In 1952 our Jewish Federation published a famous book about the crimes against the Jews in Yugoslavia during WWV2. This book has been out of print for a number of years.
The JRI, where Mosic is paid as an editor, has reprinted the book. And the cover shows as the publisher, the Jasenovac Research Institute with offices in Belgrade (non existent) and New York !
As reported in the Federation Bulletin for March 2006 by A. Lebl , « no one advised the Jewish Federation about their intent to reprint this book,even less so to ask its permission « That is why Lebl calls this reprint «the pirated edition».
The preface to this pirated edition was written by Darko Vasovic, Aleksandar Mosic and Barry Lituchy. That is their only input to the new edition . Everything else is simply a reprint of the first edition.
Lituchy’s partner Mosic uses tricks to achieve his goals.
We have been advised by the members of the Belgrade based Association of the survivors of the Jasenovac camps, that at the end of October 2005, Mosic visited unannounced the very ill Mara Vejnovic and tricked her into signing a paper that compromised her earlier permission to the publisher of the Proceedings Book - to publish her testimony given at the conference in New York. Also compromised was her own letter in which she RENOUNCED the right previously given to Barry Lituchy for the same testimony. After realizing what Mosic had done, the ailing Mara Vejnovic REAFFIRMED her support for the Proceedings Book by once more signing the documents in favor of the publisher.
And this is not all!
In his letter to the members of the Executive Committee of March 26, Mosic falsified facts related to Wanda Shindley, author of the Proceedings Book and her relationship with Kingsborough College and the court’s preliminary injunction prohibiting distribution of the Proceedings Book. We are in the possession of two documents that prove that Mosic’s statements that Wanda Schindley had no authorization to put Kingsborough College as the copyright holder of the Proceedings Book and that the court ordered the injunction on demand of Kingsborough College - ARE ENTIRELY WRONG!
The first document is the declaration (affidavit) sent to the New York court by the Head of the History department of the Kingsborough College, Prof. Dr Bernard Klein. He was the main organizer (together with Dr. Milan Bulajic) and he chaired the conference. In his statement Dr Klein claims that he “expected that the papers submitted to the College and proceedings of the First Conference would one day be published “and he says “I was quite pleased to learn that the book would finally be published”. He continues:“I spoke with Dr.Schindley and I was also pleased to have a copyright for the Proceeding Book under my department at Kingsborough College “.In the same declaration Dr. Klein also says: “During the years since the 1997 conference, I have spoken with Dr. Bulajic, Dr. Schindley and Petar Makara about the publication of the Proceedings Book and approved the efforts to document the proceedings of the conference in a book“ As for Mosic’s statement that the distribution of the books was forbidden by a court injunction based on the demands of Kingsborough College, the court decision dated Jan 24, 2006 tells something quite different: “The Court grants plaintiffs' motion for a preliminary injunction based on the claims of individual plaintiffs Aleksandar Mosic and Antun Miletic. The Court need not and does not reach the question of whether Memory Film Productions is entitled to a preliminary injunction “” and so on….
The fact is that the SOLE claim of the copyright infringement rests with two individuals, Mosic and Miletic and their claims are the reason behind the temporary injunction. That brings us to the crucial question: How could Mosic determine that the unauthorized publication of his paper of a few pages that he read at the First Conference on Jasenovac, is more important than the testimonies about the horrors of Jasenovac given by TWELVE SURVIVORS - testimonies now banished from further distribution because of HIS suit !???
Mosic is not able to answer this important question, so he has moved away from the copyright issue as the main reason for his being a plaintiff. He now talks only about the quality of the Proceedings Book! He writes: "I continue to insist that the quality of the Proceedings Book is the basic, most important reason for the suit”
However, Mosic has never given any valid evidence for his claims He has not named the historians whose critical opinion he mentions! No reputable historian has joined this frivolous case for copyright infringement. The only two people involved are Mosic, a chemical engineer and a Croatian historian Antun Miletic. Nobody else !!! In his letter dated March 26 to the members of the Executive board of the Jewish Federation, Mosic attaches to the name of Wanda Schindley a derogatory comment aimed at Barry Lituchy and made by a very respected historian and writer Dr. Srdja Trifkovic . In response to one of our letters sent to many important individuals,
Dr Trifkovic wrote: “ An esteemed "Professor" who harasses octogenarians in pursuit of his nefarious objectives is at the moral level of a sewer rat “.(this comment was clearly aimed at Lituchy who is known to lie about his credentials and who uses the title of “professor”).
But in his letter, Mosic writes that there are respectable intellectuals who have “characterized the moral values of Wanda Schindley as those at the level of sewer rats “ To deceitfully pin this characterization now on Wanda Schindley instead of its intended target, Barry Lituchy, is unbelievable even for someone like Mosic !!!
Mosic now complains that our accusations are damaging his health, so he is threatening to take us to court.
Up until now, we have tried to keep this very serious case within our Jewish Federation and to resolve it there. Starting a court case like this would cause much damage because it will publicly reveal the shameful fact that one Jewish man from Serbia is behind the injunction of the Proceedings Book on the First Jasenovac Conference. Several hundreds of thousands Serbs were massacred at Jasenovac.
The consequences of a public court hearing can be avoided by removing A. Mosic from all the functions in our Federation without any further delay...

DEFENDING THE TRUTH ABOUT JASENOVAC: (Letter No. 5)

DEFENDING THE TRUTH ABOUT JASENOVAC CONCENTRATION CAMP IN THE INDEPENDENT STATE OF CROATIA

(Letter No. 5)


This letter is written and addressed to you by three Jewish survivors of the death camp Jasenovac in the Nazi Independent State of Croatia during the Second World War who are still alive in Serbia:

Cadik Danon,
an architect, who escaped from the Jasenovac concentration camp in 1942.

Božo Švarc
a retired colonel of the Yugoslav Army, who escaped from the Jasenovac concentration camp in the same year

and

Josif Erlih
a retired major of the Yugoslav Army, who was held in Jasenovac to the very bitter end and participated in the break out on 22 of April 1945 when the Croat fascist guards started slaughtering all remaining prisoners.





Mošić satanizes Dr. Wanda Schindley


On March 6, 2006, a group of Belgrade Jewish Holocaust survivors asked the President and the Executive Committee of the Jewish Federation to revisit their request that Aleksandar Mosic be impeached and relieved of his position as both President as well as a member of the Memorial Commission of the Federation. This should be done because Mr. Mosic has participated, as a Plaintiff, in a law suit filed in the USA which has stopped the distribution and is jeopardizing the existence of the book, Proceedings of the First International Conference on Jasenovac. The Executive Committee had stopped discussing this issue before because Mr. Mosic mislead them into believing that the law suit was over.
On Sunday, March 26, before his case would have been the subject of a renewed discussion, Mr. Mosic sent a letter to a group of the Executive Committee members. In that letter he defends himself - but he also attacks. The long text contains a history of Jasenovac Research Institute (JRI) in which its CEO, Mr. Lituchy, the instigator of the law suit against the Proceedings book, is presented in the best light. We will not discuss this purported history as we were not participants, but neither was Mr. Mosic who obviously presents it as he was told to.
In his long letter, containing 15 points about the Proceedings book and the law suit, Mosic attacks the publisher/editor of the book under injunction Dr. Wanda Schindley who, after the other editor, Mr. Petar Makara settled the case, continues to fight for the destiny of the Proceedings book. She became the main target of Mosic's attack because she informed Federation's President, Mr. A. Singer, the same night of the earlier mentioned meeting, on February 26, that the law suit was not over and she pleaded that the discussion about Mr. Mosic should continue.
Mosic tells many lies about Dr. Schindley. He says that Dr. Schindley left Jasenovac Research Institute in 2002 «under shameless circumstances», and that in total she lost three law suits against Kingsborough College and JRI etc. None of which are true!!!
Mosic presents Wanda Schindley as a private individual who without permission, published the Proceedings book with the sole intention of making a profit for her company - Dallas Publishing. But we know Dr. Schindley as a public spirited individual and an activist who tirelessly fights for the truth about Jasenovac. She was a participant in the Third International Conference on Jasenovac in Jerusalem and a participant in the Symposium on Jasenovac in Belgrade in 2005. She participated in both - at her own expense. She published an English translation of the book «Witness to Jasenovac's Hell» by Ilija Ivanovic, again at her own expense. She did it after realizing that other publishers and distributors were ignoring the book. Before publishing that book in 2002 her company published only University curriculum books such as «A Guide for Teachers of English, with Key Elements» and similar material...
She is the only employee of her company. Thanks to the financial contributions of a few people she managed to publish the Jasenovac Conference Proceedings book in 1,031 copies. Out of this number 851 books were given free to libraries, churches, synagogues - to researchers of history, to universities and to Jewish survivors of the Holocaust. The nominal price of the book was put as low as $20 even though it is a 400 pages book with hard cover. The insignificant amount of money obtained through sales of the book could not even cover the expense of shipping the books to all major cities in USA and a few cities in Canada. Since she covers her expenses only from her salary as a university lecturer she was not able to pay lawyers to defend her in the current law suit - so she is bravely defending herself «pro se».
So much then about the «profiteering» motives of Wanda Schindley.

http://jasenovac.blogspot.com/